Gospa od sedam žalosti



Svakog dana, svakog božjeg dana,
otprilike u isto vrijeme - prije nego
što će na zemlju izliti se sama tama -
otvaraju se i zatvaraju tvrda hrastova vrata.
To u vlažnu utrobu male crkvice
ulaze žene. Sve u crno ovijene,
ulaze jedna za drugom: brižno,
strpljivo, polako. I tako, pognutih glava,
o koje nemilosrdno vrijeme visi,
sjedaju svaka na svoje mjesto. U tišini.
A onda, kad noć crna posve potisne
oteščalu svjetlost blijedog dana,
iz oronulih grla, kano suza čista,
pjesma kane.
To se žene mole.
Mole svoju Gospu od sedam žalosti,
za svojih sedam brižnih dana.

Komiža, 1991.

Vinko Kalinić