Nas smo dvoje tiho, zaboravljeno groblje,
U nama mrtva ljubav spava.
Tišinu, gdje vječnost među trošnim križevima drijema,
katkada samo samotna ptica narušava.
Zacvrkuće, strese se, otprhne . . .
k'o da od nas neka strava bije.
I ponovo na davne uspomene težak mir se slegne
i na dva smo groba nalik, k'o i prije.
Ah, nekad bijasmo nemirne proljetne grane:
u zagrljaj drhtav svoje lišće slagasmo.
Nekad sebe u nama smo strasno tražili,
sad odavno već jedno za drugim ne tragamo.
Svaki za se hodamo ovim neveselim svijetom
i ni teški ni laki nisu nam sni.
Tako ćemo koračat' do kraja puta,
ti ne više ja, ja ne više ti.
Ivan Minatti
0 comments:
Objavi komentar