Pripovijetka iz zbirke
Los números no cuentan
Sjedam. Nakon tri ili četiri sekunde šetnje babilonskim Visećim vrtovima i ispijanja pisco suora / Pisco-sour - piće koje se sastoji od rakije, limuna, bjelanjka i šećera. (op. prev.) / s Neronom kraj jednoga srušenog te, od bakteriološke vremenske nerazboritosti i njezinih nusprodukata, crvotočnog stupa, zaustavljam se, napravim pet ili šest koraka po dnevnoj sobi vješto praveći driblinge kraj nekoliko stolaca i posude prepune ostataka cvijeća i no-vina koje u par žućkastih redaka bilježe smrt jedne prostitutke zbog osvete, inata ili zato što nije unaprijed predala novac u gotovini kojim je morala nadoknaditi štetu svojemu gazdi zbog zla nanijetoga jednom prigodom nekome jadnom čovjeku, bijednome i tužnom biću koje ju je nekada, prije nego što je pala u kandže propasti, voljelo. Oh, tako je podla, tako prljava, bezvrijedna i prisutna u svemu poput ljepljive tvari kojom se hvata kukce i djecu, djecu i kukce, i tako dalje, stoljećima. Tada, ne bez pritajenoga blistavog ponosa, kažem samome sebi da je bolje rastvoriti zastore koji izvana izgledaju kao željezne šipke postavljene iz estetskih razloga kako bi se prolaznici dok idu kupiti kruh za užinu u pet sati poslijepodne ili pročitati novosti na kiosk na uglu, mogli diviti mojoj slobodi u ta tri kvadrata, zbog čega vlasnik kioska, kako mi je pred nekoliko dana rekao, ozbiljno misli naplaćivati neku vrst cestarine ne bi li izbjegao neprestane gužve koje osim što prekidaju normalan prolaz pješaka prijete da će uništiti ono što ga je koštalo napora i žrtvovanja jer zbog čega je imao snažne i čvrste ruke, ako ne zbog toga da si zaradi za život svojom malenom, ali lijepo uređenom građevinom; što mu je drugo preostajalo, gospodine? Osim toga, boju mu je darovala njegova teta Chlea i bila je od najboljih, da, u to nije bilo ni najmanje sumnje, budući da je u izlozima željezarija viđao da su izlagali istu boju po cijenama od kojih bi ga zaboljela glava; nije točno da nije osjećao neku mješavinu skromnosti i ponosa zbog njegovoga malog sunca usred mikrobuseva i runjavih pasa koji su običavali prolaziti čitavi Božji dan ispred malenog otvora kroz koji bi provirio glavu slušajući, kako je govorio, prve dnevne ili jutarnje kupce. Osim toga, neki su bili pomalo bezobrazni i prvo zapanjena, a zatim lica puna nevjerice, gledali su naslove, u četiri sata poslijepodne bi odmahivali glavom, a u šest bi tražili pukotinu koja bi im omogućila ući unutra i tražiti novu informaciju ili možda neku već poznatu. Ali, uvijek promakne neka pojedinost, da gospodine, nema dugo da je Juan Saldivia pročitao da je izgorjela jedna kuća sa svim namještajem i vlasništvom, čak i sa zelenim papagajem, od onih koji kažu dobra večer striče, kako ste, teto usidjelice, nećače ti si prava nesreća, da, bio je od takve vrste brbljavaca i u ovo je doba jeo trstiku u svojoj ružičastoj krletci - kao što je rekao Saldivia - ugušio se dimom uspjevši izgovoriti samo kof, kof, jer je jadničak mislio da pripada vrsti s puno kralješaka, pa čak i u kategoriju njegovoga vlastitog gazde što nije bilo nimalo laskavo jer je taj morao biti jako nespretan ako je ostavio zapaljen plamen plina i otišao se igrati s prijateljima na igralište dok su djeca blaženo spavala, a gospođa, još neodgonetnuta imena - jer kako kažu u kući nije ostalo ništa prepoznatljivo - je otišla, čini se s nekim tipom koji nosi prezime Riscox, naizgled strancem, a susjedi karabinjerima isto tako nisu mogli dati niti jedan podatak jer su se ovi tek prije par dana doselili i unajmili - kako također kažu - kuću gospođe Filomene, starice izuzetno omiljene u četvrti koja je morala otići u starački dom zbog čega se nitko nije udostojao pomoći im s tričarijama koje su dovezli u kolima koja se parkiraju na željezničkoj postaji - vidi kako su novinari rječiti - zbog čega je vrlo oštrouman Saldivia zaključio da dolaze iz drugog sela i da ne znaju za kamione za selidbu koji su se nalazili na novome mjestu netom izgrađenom ispred tržnice i koje su naplaćivali jednako kao i ta zaprežna kola, logično, uz uslugu više prilagođenu okolnostima. Tada je došao do zaključka da gospođa nije bila toliko kriva jer je u vijesti otvoreno spomenut okorjeli alkoholizam gospodina x, za kojega se prije par dana nije znalo gdje se nalazi iako ga, govoreći istinu, nitko nije vidio dolaziti, konačno, nitko uistinu nije znao je li taj tip živio sa spomenutom i je li joj bio muž ili nije, ili su jednostavno bili slučajni sustanari. Jer ljudi su takvi, gospodine, uljezi, i uvijek se bave tuđim privatnim stvarima, ali ponekad kao da pomalo imaju pravo, ne čini li vam se? Konačno, bili su naši novi susjedi i bilo je logično provjeriti tko su, uvjeriti se da se nisu pojavili drugi Gonzálezovi koji su također došli sa svojim krpama na ramenima i za kratko su vrijeme počeli praviti strašnu buku, Bože moj, koja je uplašila čak i gospodina Ruiza, divnog čovjeka zadivljujuće mirnoće koji je imao nesreću živjeti u susjednoj kući gdje je jasno razabirao jecaje, prijetnje i psovke, što je trajalo do zore. Prema svjedočenju narednika Vásqueza na druženju s prijateljima u baru gospodina Cándida, nije preostalo ništa drugo nego ih izbaciti prema zakonu o narušavanju reda. Konačno, to je druga priča iako slična. Ne vjerujete? U konačnici, gora je od ove.
 |
| Brojevi ne govore |
Ustajem. Dva tri koraka po dnevnoj sobi i beskonačno mnoštvo životinjica - jer bilo je i drugih, manje značajnih - izbezumljeno trči ali znam da će se ponovo pojaviti u bilo kojemu trenutku kao onda kad smo krstili Elisu u župi del Carmen i kad sam rekao svećeniku: zvat će se Nilski konj, da oče, Nilski konj i svi su me začuđeno pogledali. Tada sam shvatio da sam rekao nešto bez veze - ako sam nešto rekao - jer mi se iznenađenje nazočnih činilo besmislenim, tako da sam se odlučio smiješiti onih osobitim osmijehom oca koji za cijeli život, s nekoliko sjedinjenih slova, daje ime svojemu prvome potomku. Nije točno da sam kasnije osjećao manje ljubavi prema Nanu - koji je rođen godinu dana kasnije - kao što je uobičavala reći moja supruga neprestano me optužujući za nedostatak pažnje prema njemu. Događalo se da sam previše uronio u poslove koleričnog boema i da skoro nisam imao vremena pomilovati ga, uvijek je spavao, a kad bi se probudio, ja sam bio previše umoran da bih se brinuo za gluposti i to je bio moj odgovor Marti. Osim toga, Nano je izbjegavao približiti mi se kao da mu se gadilo dotaknuti moje drhtave ruke, a ja ga isto tako nisam mogao prisiliti niti sam - točno je - išta pokušavao kako bih zadobio njegovu naklonost. Ali, to nije značilo da je nisam želio jer su mi se više nego jednom, dok su se prostorije okretale poput beskonačnog vrtuljka, brkale spa-vaće sobe i, možda nesvjesno tražeći komunikaciju, sklanjao sam se u Nanovu sobu koji je hinio da spava isprepletenih prstiju i lica okrenuta prema stropu onom sjetnom, skoro muškom mirnoćom koju je naslijedio tko zna od koga jer se u čitavome mojem rodoslovnom stablu nitko nije odlikovao tim pravilnim nosom ni čvrstoćom crta lica koju je on posjedovao, a još je manje imao napola podrugljivi pogled koji se nazirao dok bi Marta i ja sjeli objedovati, a on se u svojemu krevetiću zabavljao bučnom zvečkom i čekao Elisu koja je halapljivo pila mlijeko; tada bih se približio rubu kreveta i pomno ispitivao njegovo lice, a on je znao da sam ja tamo, da izuzetno miran stojim iako se namještaj u tišini međusobno sudarao u zraku, on je znao da ja znam, ali nikada nisam otvorio usta ni on oči, jer postojala je neka vrst nevidljive prepreke koja nas je dijelila, za koju nikada nisam mogao naslutiti odakle potječe iako sam neodređeno predosjećao da je njegova mirnoća meni bila nešto sasvim strano, i spopadale su me sumnje dok mi je jedan od mojih prijatelja usred bučnoga sudara kocki na stolu govorio: kakvu lijepu ženu trošiš, čovjek bi je rado štipnuo. A ja sam se, napola u šali, smijao ali piće mi je maglilo mozak tako da bih se odjednom popeo u tramvaj pun zvijeri iz prašume i miševa u boji u potpunosti zaboravljajući ono što me okružuje što, rekli bismo, nije baš nešto laskavo jer su životinje koje su ispunjavale prljavi i rasklimani glomazni tramvaj izgledale kao da se izuzetno dobro zabavljaju dok me prezrivo psuju i koriste me kao metu za sve vrste pogrda koje su izgovarale na nekome nepoznatom, bez sumnje prostačkom jeziku uz okrutni izražaj njihovih pogleda sve dok nepromjenljivo, drhteći od glave do pete, ne bih završio u podnožju Nanovog kreveta. Ali, sada dok gledam s ovoga prozora izgubljenog između tolikih drugih, u umu mi se nagomilavaju ispremiješani prizori kao što su oni s tričarijama koje prevoze na kolima koja u tome trenutku ili prije par petoljeća žalosno cvile, dalekih, izgubljenih u nekome skrivenom mjestu mojega sjećanja iako dobro razabirem tijela koja poput nepokretnih marioneta putuju između kuhinje i dva bučna kreveta. Čini se da se radi o povorci zaborava, karnevalu bez vriske, tihom, gotovo mrtvom, dok naslonjen na lakte, pognute glave, čak i ne vidjevši to, mogu zamisliti Martine misli, njezino uporno i spokojno razmišljanje u noćima nesreća i umora, ali suprotno od očekivanoga, strah se pretvara u duševnu potištenost, a umjesto zbog nje, srce mi brže kuca zbog upornog nemira koji kao da požuruje kraj poznatog raspleta, ne manje nepredviđenog stoga što je poznat.
Ponovo šećem ovim beskrajnim bezvremenskim prostorom, opet njišem osnove svoje nespretne i neodređene građe jer svaki se put otkrijem da sam beznačajan u svojoj veličini ple-menitaša izgubljenog u močvarama zaborava poput ptičurine koja drhti u samrtnom hropcu agonije koja prodire poput okomitog koplja između obrva i pupka. Ovdje se, u jednome kutu, šćućurim uz težinu cigla i betona koji me pokušava zdrobiti. A tek je dvanaest sati. Nedostaje još malo vremena, ali čekanje je beskonačno, čini se kao da bih želio vidjeti gustoću šume koju nikada nisam vidio i čije se postojanje sluti. Tada se prisjetim čovjeka iz kioska; sa svojim pogledom sve ili ništa govori mi o Saldiviji, o muškarcu koji je uživao čitajući retke ispunjene mračnim činjenicama, prigušenim tugama, koji je čitao o poznatim nesrećama što se nikoga nisu ticale. Vidim ga tamo, jadnoga i napuštenog čovjeka iz kioska, zabrinutog za boju koja uljepšava njegovu građevinu od dasaka koje se raspadaju zbog kiše i istrošenosti, nadzirući, poput vječnog stražara, svakidašnje okupljanje. Borit će se da nitko ne prođe a da ne plati, da se uspostavi stalna pristojba jer čovjek radi, gospodine, ubija se poslom, a ako nitko ne kupuje i svi čitaju besplatno, za što mi služe ove snažne i krepke ruke, ni za što, gospodine, ni za što. Prihvatiti da Valdivia svaki dan u šest i pol pogledom traži neku pukotinu kako bi mogao ući u nešto što nikada nije uspio upoznati ne znači da sve treba prihvatiti, nikako. Vidite već, kažem to ljudima i odmah ih je nešto manje, prolaze kao sati i dječaci samo što nisu stigli, i prije nego što po posljednji put zazvoni zvonce, približavam se prozoru, pomičem teške zastore i pomno ispitujem puteljke kao što sam to odatle toliko puta činio. Vani je isto, ista simetrija nogu i ruku koje prolaze poput progonjenih koza tražeći kruh za užinu na povratku iz kina ili nakon čitanja nekih novinama s naslovima o izgorjeloj kućerini i potpuno spaljenoj djeci, s neprimjerenim tjednim pričama koje nisu tako romaneskne kao što izgledaju. Tada odjekne zvonce i uz poteškoće, kao da narušavam sladunjavu sadašnjost, idem otvoriti vrata, prolazim između nilskih konja i slonova koji izgledaju kao da pate od delirium tremensa, sve dok te nedotjeranu, platinasto plave kose, uvijenu u bijele plahte, gotovo beznačajnu, ne uspijevam ugledati unutar neke posude, Marta, i da mi nisi bila supruga ili nešto slično slučajnoj sustanarki, rekao bih da jako sličiš jednoj od onih s ulice, kakva nesreća, jednoj od onih koje se pojavljuju u žućkastim novinama poput one koju je prezreo ili, da budem realističniji i da ne prešutim pravu istinu (kakvo obilje podataka u običnoj vijesti o smrti), koju je dokrajčio neki tip čudnoga prezimena Riscox ili tako nekako, prema onome što sam nejasno zamijetio u nekoliko redaka dok zvonce odjekuje i otvaram vrata poput prolaznika dobrovoljno zatvorenoga u neke grozne kocke prepune kapi okorjelog alkoholizma.
Dobro, po posljednji put kažem da je
Nano neutješno plakao, možda me je zvao iz svoje rumene sobe u plamenu
dok je Elisa spokojno spavala, a Martu de Saldivia Saldivia je shvaćao
dok se udaljavala s nekim tipom, sve dok nije osvanula u novinama
pretvorena u elegantnu mrtvu prostitutku.
(Sa španjolskog prevela Željka Lovrenčić)
0 comments:
Objavi komentar