Matejna



Mislim na vas večeras u krčmi sam:
Poliću, Matošu, Donadini,
i nizašto ja ne bih htio da vas dam,
iako za gluho doba bijaste harlekini.

Sve su noći iste, kao kad ste i vi bili:
Namiguje nad Svetim Markom prastara, žuta Luna,
a vaš nepoznati brat očekuje, mrtvi mili,
da doputuje u kočiji knjeginja Pampeluna.

O kako su čarobne riječi, dragi, “jesen”, “zlatna šuma”.
Kao od trompeta mjednih u virtuoza zvuci.
O što vas nema više, ja silazim s uma,
čujte negdje u noći zavijaju vuci.

Imali ste pravo: ovaj svijet je ludnica,
i bolje je tako, da vas nema više.
Na ulici je dobra samo stara bludnica,
što u sjeni kuća hitro suzu briše.

Zaviđam noćas pticama na brzojavnoj žici
što svoja mala srca peru u slapovima zraka.
Ja ću morat da se sklonim u zemlji Romantici,
jer daleke su ceste do kule od oblaka.