Rodio me velik, svijetli Jug
u trijemovima zanesena mora,
da kašnje žanjem ovaj krvav rug
sa sjekiricom čobana iz gora.
Mila zemljo poprsja od tuča,
što ih tale gromovi i strijele,
pretvarajuć u pustoš sne srca goruća,
kad livade premirahu slatkim zujem pčele!
Svemir se rastvara od iskrena ganuća
nad pokrovom moje noći bijele.
I uštap se smrtnom okitio pjenom,
išetao je carskim drumom niz aleje,
da raskoli pejzaž bogomračnom sjenom.
Gdje bi ljudstvu stanak, samo ovce bleje:
tu rastu kozolac i crne orhideje.
Sjećam Vas se, majko, u svijetloj haljinici
jednog jutra kraj usnula mora.
Sjećaju se tebe ptice, pravednici
i junaci žedni s vijencem od lovora.
I za tebe spomen, umni oče moj
iz daljine kiša sumpora i voska.
Nada mnom podižeš oživalni luk,
kroza nj, rajska glazbo, slušam dubok muk
otkud mi na čelo slijeće zvjezdan roj
iz đerdana noći.
A dole gradovi u kreču gnjiju
il pod naslagama žarke soli
Jeruzalem sveti i mali Ston mi sniju
mirtu i jaganjca, koji paprat voli.
(Sve što skotskog on u sebi nosi,
da lavinu riga i dječicu kosi
u doba kušnje, zlotvor stari
zadjenu za vaš pȃs, o pečalbari!)
Jezikom zmijskim on me pecka,
kacigom po razvalini zvecka.
A dan svanu ranjav trapovjesan:
bulji iz šiblja u fatamorgane
u čas onaj sretni, u tren blagovjesan,
jer sunce će duhu čemernom da grane.
Na prozoru se krhka ruka makla
sa stručkom bosiljka iz ječećih soba.
To mene pozdravlja odrazima stakla
umilna Europa na dnu moga groba.
Od prošastih stvari volio sam snijeg,
osamljeni kip u drvoredu pustu.
Poslije no što pade one noći stijeg
odjezdih u maglu neprobojnu, gustu.
Veriga se dugo čuo zvek...
0 comments:
Objavi komentar