Prenula me zvona u tmastom hladu trijema.
Oko na mramoru sad počiva:
Zavojima lišća, kucanjem srca i bronce
osjećam dragost tog oblika što sniva.
Mila zrako, vodo ukrućena, dragam lava
na oblini kamena i kovrdže velmože
što strelicu upire u zvjerku, a glava
sliči hidri i oko srcu badema.
Nek mi ništa ne uzbiba ovaj čas!
Stojat ću čelom kȃm spram kamena.
I sȃm sam hip u vječnost urezan, a glas
šuti, dok zjene sav san upijaju.
Mrtvi vjekovi, mjerim vas kao ura vrijeme,
ko sprava, koja ritam tipci nosi.
O kretnjo, koja spajaš mene
i vijenac Ilirkinja u zabranu u rosi.
Nek ova fontana nikad ne presuši.
Mjesto suhih pustinja i bijelih kosti
rasti, vrte s koprom: nek me ne uguši
ni preobilje sjaja ni žeđ za red priprosti.
0 comments:
Objavi komentar