Ne znam je, a nosim u opstanku cijelom
Nju, tu tajnu bistru, te se i ne pitam
je li već božanski s cjelovitim tijelom
što slovo po slovo kraju sloga čitam.
Ulomični vapaj moj tačno razumije
bolje no papyros kraljevske mumije.
Nejasnoću moju vjerno umije.
Ona je duhovna, i nije duhovita,
maglom praskozorja blagih ovita.
Za nju samu ništa skrovita,
jer je vidovita
i u protivnosti još cjelovita
i slikovita.
Blaženstva se ne ću odreći u jadu,
ni bogatstva u prljavoj krpi.
Ona me raduje za beskrajnu nadu
što je još sačuvah blistavu u padu,
povrh svake biljke što u zemlji trpi.
Ona blagoslove rasipa u hrpi
dok javlja sa zvijezde zaplavjelih noći
da će neosjetno i sudbinski doći.
Ona u mom plamu osvetnički kuha
bjesomučna, luda uživanja duha.
Smrti, blago onom ko u tebi usne
pod mokrinom tvoje tankoćutne usne.
Ja ću meteorski, munjevito proći,
a sa mojim bljeskom boginja će doći
one mitološke i posljednje noći.
Ti ćeš gordo biti velika Augusta,
i moj će te cjelov ugristi za usta.
U trenutku trenja i u zore bdjenja
ja čuvam u mašti zalog ushićenja
i imam viđenja,
i na satu mome ništa se ne mijenja,
sve do teških vrata zadnjeg iskušenja:
o, na polju mekom cvata makova
tvoje jasne stope ostavljaju znakova
i ne vrijedi buna hučnih mrakova.
0 comments:
Objavi komentar