Ne mrzim sebe, ali ništa ne mrzim kao svoje Ja.
I mrzi me da govorim o sebi.
Koga su bacili gola na snijeg, usred svakoga zla,
i rekli: gladuj i zebi.

Trpjeli su me dok sam bio mlad,
jer sam imao kičme i snage;
a daleko mi je veća cijena sad
kada star padam s vage.

Tješe me ljudi dobrotom i bolnicama;
oni vječiti bolesnici;
kad volim lutanja mase prijestolnicama
i moju samoću u tmici.

Putuj! Kaže mi moja vlastita Himera,
stanuj u vagonu i na lađi;
ali nikada do španjolskih sijera,
nikada do Mebika u svađi.

Don Kihot je plemenit hidalgo,
a ja sam konjušnik bez konja.
I spor sam pješak i trom sam malko,
kada zemlja i kiša vonja.

Ne slavim srce ni svete laži suza,
ja cijenim razum hladni;
jer hipnoza je opasna Meduza
i svi smo tek Uma gladni.

Ja sam čekao da me pokopa snijeg
i spavao u vrtu, na tlima;
i na me je palo brdo i brijeg,
i duh je moj ukrutila zima.

Ne plačem. Ali žalim prazna ljeta,
godine bez napora ruku;
žalim propala vremena svijeta,
žalim propuštenu muku.

Cepnem do prve biblioteke
da u tišini žvakam kruha;
i do vrbe, do srebrne rijeke
da skinem ljagu mojega ruha.

Ali o sebi govor mrzim.
I obraćam se drugima.
Gužvi što kola hodom brzim
u vijugama dugima.

Svijetu što žicom munju hvata
ili na selu žito trijebi,
uzalud i bez pravih vrata
čovjek priča o samome sebi.

Beskorisno je naše Ja
i razgovori gube svrhu;
kad nam u vatru spale prah,
u vatri — mi smo na vrhu.
I sa svim trudom i čežnjama svojim
možda ja ni ne postojim.

Tin Ujević

 

Ne znam je, a nosim u opstanku cijelom
Nju, tu tajnu bistru, te se i ne pitam
je li već božanski s cjelovitim tijelom
što slovo po slovo kraju sloga čitam.

Ulomični vapaj moj tačno razumije
bolje no papyros kraljevske mumije.
Nejasnoću moju vjerno umije.
Ona je duhovna, i nije duhovita,
maglom praskozorja blagih ovita.
Za nju samu ništa skrovita,
jer je vidovita
i u protivnosti još cjelovita
i slikovita.

Blaženstva se ne ću odreći u jadu,
ni bogatstva u prljavoj krpi.
Ona me raduje za beskrajnu nadu
što je još sačuvah blistavu u padu,
povrh svake biljke što u zemlji trpi.
Ona blagoslove rasipa u hrpi
dok javlja sa zvijezde zaplavjelih noći
da će neosjetno i sudbinski doći.
Ona u mom plamu osvetnički kuha
bjesomučna, luda uživanja duha.

Smrti, blago onom ko u tebi usne
pod mokrinom tvoje tankoćutne usne.
Ja ću meteorski, munjevito proći,
a sa mojim bljeskom boginja će doći
one mitološke i posljednje noći.
Ti ćeš gordo biti velika Augusta,
i moj će te cjelov ugristi za usta.

U trenutku trenja i u zore bdjenja
ja čuvam u mašti zalog ushićenja
i imam viđenja,
i na satu mome ništa se ne mijenja,
sve do teških vrata zadnjeg iskušenja:
o, na polju mekom cvata makova
tvoje jasne stope ostavljaju znakova
i ne vrijedi buna hučnih mrakova.

Tin Ujević

Božanske žene, sva ljepota svijeta
i lavska gordost i plahota srne,
kroz vaše čari uzvišene cvjeta
u plave dane, i u noći crne.

I, kada stopom punom svetog mira
budite zemlji ritam svih otkrića,
slutim vas srcem plamenim svemira,
slutim i ištem tajnu vaših bića.

Svaka je od vas rođena da vlada,
i da za prijesto pruži mliječno dijete;
carice tijela, samo usnom sklada
i usnom želje pitam: što hoćete?

Ko će mi dati ključe vašeg čuda
i odgonetku vaše zagonetke?
Kakvo tajanstvo kriju vaša uda
i koje nade statue vam rijetke?

Božanske žene, što u snu i slavi
čekate zoru pravednih oltara,
pred vašim likom koljeno se savi,
a srce, zvučni plamen, već izgara.

Sunčane duše, zjeni poklonika
zaman vas skriva zločinačka tama;
pobožnu ljudstvu fali vaša slika,
jer vi ste Žene među Kraljicama.

Tin Ujević

Mrtvom drugu Tinu Ujeviću

Znam, da je bila jedna čudna riječ
izušćena u pokrajini zagonetna sna.
Zanosi, kružnice, vihor buncanja,
groznice preslatke tresle su me već.

Nikad tako sretan. Od boja tako pijan.
Ja sam junak – tepah – divne avantire:
žamor vodoskoka, strasno prosanjan
mami me u bašću kraljice Palmire.

Prijatelji moji, za čašom krepka vina
razapnite sreću od pola pa do pola.
Tko zna gdje je sreća, u sjećanjima Tina
ili u putovanju starog Marka Pola.

Kolibrije, acaleje, vode vrlo bistre
vidio sam na rubu – tako mi se čini –
rosnih plandovanja naše Pušče Bistre
a majka me zvala kroz jesen u dolini.

Viktor Vida

Tin Ujević

u radovima drugih umjetnika

Došao je k meni u moj zagrebački stan, produhovljen,
mirišući na čistoću, tih,
okrenut u sebe, onakav kakav je na Stančićevoj slici.
Vraća mi, reče, dvije španjolske knjige
i odlazi u Vinogradsku bolnicu.

Na snimcima pred smrt, na kojima je već zapravo mrtav,
ima jedna zagonetna naranča.

(Ali o njoj ne treba govoriti...)

Dovoljno je samo naznačiti da je naranča tu
umjesto mora,
ogledalo njegovih simbola
i njegovih metamorfoza.
Posljednji pozdrav pjesniku.

Drago Ivanišević

                                      Tinu Ujeviću


Ja mnogi
znalac izumrlih trava i tragova usana u uzduhu
ja ispovjednik kamenja i čelika
ja kojemu grane od stakala i betona i opeka
unose u birtije svitanja i mrkline
plač djetinji kravu ganutu sirutku djetinjstva
strahove
sve riječi rastanka

Ja mnogi ja
stasiti ja od ognja u utrobi
ognjenog ognja svagdašnjeg
što neznane vode traži i ne nalazi
jer nema mora nema rijeka nema slapova nema brzica
za Ljubav koja samu sebe sažiže

Ja mnogi
ja bol u slabinama volje raspete
ja groznica slijepe ilovače bez pomoći
ja strah od ukočenosti bez pomoći
sam među samima
sam u samicama soba i trgova i putanja i bespuća
osmijeh ugušen u samotnim vrevama
u pepelu mržnje

Ja mnogi
nad katarkama jablana u visinama
sa srcem u prašini
sa žuljevima nogu u prašini
među drugim žuljevima među vjerama
među kotačima šinama motorima
među plačem djetinjim kravom ganutom
sirutkom djetinjstva užasom
sve žuljevima kruha u lancima

Ja mnogi ja
jauk jauka
i bosjačkog i sljepačkog
i protivnog
i običnog
najobičnijeg
kao kad se rukavom briše nos
javno svima vidljivo

Ja mnogi ja
daždom ruža daždeći
na sve slomljene hrptenice:
ruže povoja ruže krila ruže peraja
ruže ruža u grču i neprebolu
ruže s modricama ispod košulja
razdrtih glasova drvoreda glasova
ruže prijateljstva bez zastava

Ja mnogi ja
oprostite oprostite
nije krivnja na ružama
za trganje u ušima

Ja mnogi ja
daleki i visoki
blizak najbliskiji
običan
najobičniji
cvjetanje i cvjetanje
u moždini Svijeta
ovoga

Drago Ivanišević

Vrgorac, 5. srpnja 1891.

- Zagreb, 12. studenog 1955.

hrvatski pjesnik

Slobodna ljubav

A slobodna ljubav? Ljubav nije slobodna, ona je ropstvo po definiciji.

Ispit savjesti

…Ispit savjesti! Pomislite ovaj čudnovati slučaj: naći se ovako jednoga dana, sam, bez igdje ikoga u svojemu životu, bez učitelja, bez roditelja, bez prijatelja; zatvoriti se - i to zaključati se - u sobi koju niste platili, pa sjesti za stol i nagnuti ruke na lakte. Napolju pada kiša ili vija vjetrina ili je velika magla; na staklima je vlažni dah kao tanka koprena. Pa onda kazati? Deder da sada, sami samcati sa svojim mislima, obnovimo sliku svijeta u sebi, upravo da je stvorimo, da pomislimo, kakav mora da je on u svojoj cjelini i svojim pojedinostima, a naročito da se dosjetimo, da se domislimo, kakvi su pravi zadaci našega duha."

Tin Ujević, Zapisi (Ispit savjesti)

Čovjek nesporazuma

U javnosti vladaju decenijama nesporazumi o tome ko sam ja, što sam ja, što hoću, kako shvatam umjetnost, i tako dalje. Savladati javnost nije moguće, jer to (je) jedna hidra od hiljadu glava; ali svladati mene također nije moguće, jer za moju misao nisu mjerodavne većine (...). Nikada u historiji nijedan čovjek nije bio žigosan zbog književnosti i duha kao ja. Nikada u svijetu nijedan čovjek nije imao posla s toliko nesporazuma, nije u praksi toliko pobijan kao ja (...) Ja sam čovjek nesporazuma (...) Nalazim se u duhovnoj sredini gdje je nemoguće graditi (...) Ideja vrijednosti uzdrmana je u čovjeku...

Tin Ujević, u svojim bilješkama iz sarajevske književne ostavštine

Ja sam barem patnik

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik i katkad su mi drage moje rane, jer svaki jecaj postati će zlatnik a moje suze dat će đerdane.

Moji me tramvaji voze u beskonačnost.
Jednim naporom peta skočit ću u božanstvo.
Kroz obruč nužda ravno vrcam u vječnost
i, s prezirom cipela skačući, usput kličem:
Zemljo, hasta luego!

Dugo drndaju kola koja mene voze,
a likovi mojih saputnika pretvaraju se u tajne maske,
putovanje biva dugo i dugo,
a moje rane gube svijest i srce sjećanje

Zamak na Zapadu! - Varke bengalskih vatara,
žene koje muči ljubav i najteže strasti,
glas Aksela i Fausta, sumpor Mefistofela;
lomače ploti i teške udare zločinstava,
grobare u Welsu i kopače u Šanblu,
i avione nad Helsingörom,
sve, sve sluša me kroz drndanje kolesa:
proživljujem patnju karijatida
i maštovito lutanje Site iz Ramayane.
Priviđa se glatki profil Musageta,
i život sa himničkim bilom orfičkih ritama,
gaženje cvijeća uz kvašenje suzama.
O ljudi, koliko sam ukrao vaših riječi!
Meni je žao
duboke muzike Wagnera i bure Beethovena
što mi služe za moju žarku pratnju.
Ja imam dvorac u Španiji i do Jalte Potemkina,
primam depeše sa Marsa i najdaljih sazviježđa,
na svodu neba čitam horoskope,
imam tajne ortake u kolu svetih učitelja,
prosjak, a gospodar neba i zemlje i pakla.
Bodisatve i mahatme nude mi vrela mudrosti,
žene za me iznose svoje najljepše halje
i posipaju se draguljima, -
fakiri izvode vježbe kao čili gimnaste,
askete poste za moje grijehe;
a ja sam mračan i nepoznat
kao talas mora slomljen do Orkada
na nekim fingalskim spiljama.

Moji tramvaji ravno u beskonačnost jure,
u meni se biju Kosova krvava,
u krug se tope sve muzike sure,
bliješti oreol povrh trudnih glava,
i začuđeno brinu se figure
sfinga mojih suputnika: "Je li to san ili java?"
U meni se budi zvuk zgaženih prava.
Oslobođeni Zakon novih Java.
Ja sam napokon stao na glavu zmiji i slomio sindžire.

No kraj svih slova i otrovnih svijesti
ja volim majsku dušu blagovijesti
i srce žene sa nevinim tijelom:
da uzme teški dopis usred ruku
i da nas plače u jednome kutu,
da nas prorida do rika moždine.
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Tramvaji, tramvaji, tramvaji
po dosadnoj kiši i magli,
dok se meni u Benares nagli;
tramvaji, tramvaji, tramvaji
mamni kao šampanjska pjena,
, , , , ;
tramvaji, tramvaji, tramvaji
, , , , ;
tramvaji, tramvaji, tramvaji
- pletite se u oblake, opijumi crnih sanja! -
U Zagrebu i u Beogradu,
u Münchenu, u Beču, Pešti, Versaillesu i Londonu;
tramvaji, tramvaji, tramvaji;
i jošte drugo: omnibusi, autobusi, kola,
kočije, fijakeri, metropoliteni, undergroundi,
male šumske željeznice i uspinjače,
liftovi i automobili;
tramvaji, tramvaji, tramvaji
šašavi i oslobodilački
u vijeku bune i rada:
oni su ponekad zgazili poneko tijelo,
na njih je rijetko pala neka bomba
paklenskoga romba.

Tramvaji, moji tramvaji.
No danas, kako sve dobro biva,
ja slutim da ova prisutna Vika
(mondenka? švelja? il kino-diva)
bez rđavih misli mene dira:
ja slutim u njoj zvuk klavira
i znam da me samo zato dira
što srodnu notu u njoj svira
krv uzmućena kao slatko vino,
ofelijski glivaji.
Tramvaji, tramvaji novih doba
poremećenih Evropa:
u njima miris tankih roba
i uspomena toplih soba,
brzi, i pjani, i bez zloba;
tramvaji u život i smrt, nadu i zaborav,
sadašnjost i budućnost,
zanosni, sutrusni,
tram - tram - tram - tram -
vaji - vaji -
tramvaji.

Tin Ujević

Radost ću svoju saopćiti svijetu, ali bol moj neka ostane
za me. Neka se braća ogriju na mome žaru, no tajnih suza
ne povjeravam nikomu.
Čovječe, ako zvuk riječi može da ti dade sreću, ja ti je
neću kratiti. Ali na stravičnome putu što vodi u
ponore ja hoću da ostanem sam.

Tin Ujević

U noćnim tramvajima, kroz rane metropolitene,
sa žuljnim cipelama, no srcem ispod plavih bluza,
odlaze šutljive ekipe na posle ostavljene,
s usnom od rakije vlažnom, i tihom slutnjom suza.

Na desno i na lijevo, već kamo potreba ište,
sa djetetom i ženom kroz pospana predgrađa,
i tek su u hrpi stigli na tamno rvalište,
eno se iza stakla blijeda krvavo sunce rađa.

Svi oni obaraju bore čela ponižena,
svi nude djelu ruke hrapave, uprljane.
Oko njih bruji orkestar kolesa i sirena,
u njima šapuću riječi buntovne, tmaste, i sane.

Oni slušaju žarko pjevanje peći,
i kajiše remena, i previranje kotla.
Oni gledaju: gle, duvar biva teži i veći,
a jeza robovska pada s plafona pa sve do tla.

Oni drijemaju uz dernjavu hiljade grla rada;
onda se bude: na šini željeznica hukti,
otkucaj čekića kreše u njima ritam jada,
dok tuga polja i tvornica u dnevnoj strasti hukti.

Ova je srca tesalo hiljade kladivaca,
ove je mozgove pretrglo hiljadu rasprskanja!
Crveno željezo, zapaljen ugalj na čela odsjev baca,
petrolej i benzin na prašnom potiljku sanja.

Rastu, u prostor vrcane, pilane i talione!
Zvonca i maljevi i pipci bude tonove mnogobrojne
u mnogozvučje zapaljene i zahuktale vasione
nad tjemena frenezije i nad šije već znojne.

Bruje u šire protege užurbanosti snaga.
Struje od crne zemlje, streme do lampiona sunca
sa ognjem, sa meljanjem crnoga zemljina blaga;
sve pišti, sve kriješti, sve vrišti, sve kliče i bunca.

Blažena himno napora ljudi, da nisi toliko skupa,
bila bi najljepša pjesma i muzika vascijela svijeta!
Visoko povrh dimnjaka, daleko od parinih rupa,
puca šum rabotanja poput prebogata zvukovna cvijeta.

Grme i gromore potmule oblasti suterena
u žustro razgorenje i čak u raspraskanje.
Iz toliko vrenja, plamena, vonjeva i pjena,
sukljaju oblaci dima i rijeka magle: u sanje!

U ovom glasu zavija, kao da orguljaju grobovi
i ječi nešto sumorno, strahovito i muklo.
U ovom glasu kao da preklinju robovi:
"O rasti, srce svijeta, crveno, samo da ne bi puklo!"

U labirintu panike, duž acetilena,
nešto svirepo jednoliko, s provalom nadahnuća,
pretače se u gvožđe; paralelno, desna je uposlena,
mozak brojeve misli, a srce kovanja vruća.

I tako, po oproštaju od vreve radione,
na brodovima teškim od večernjega rada,
spuštenih čela, kao na povratku iz kaznione,
klipšu hrpe u bijedu skrovišta velegrada;

A da im tamo barem, pored zdjele supe,
daruje domaća svijetla još probuđena Vesta!
I da se kućne nade za prisne sinije skupe
za ljubav i za snagu umornog Hefesta!

Tin Ujević

Ove pjesme to nisam ja, iako sam ih ja napisao
Ovi jauci, to nisam ja, premda sam ih zbilja uzdisao.
Moj pravi život, ja sam samo disao.

Jer ja živim i kad pjesma umre. Ja živim i kad patnja mine.
Ima u meni nemira dragog, a ima i moje širine.
Ja puštam i drugog da govori za me.
A i sam govorim druge same.

Ja ne marim čovjek biti ako sam umio ljude bogovski reći.
O, ja. Ja sam od sebe i manji i veći.
O, ja. Moj drugi i moj treći.

Ja ne sanjam o sreći. No ne sumnjam o sreći.
Gle ovog dvojstva i trojstva moga:
ima u meni tmine,
no ima u meni i vedrine,
i moja divna sloga.

Tin Ujević

Danas sam zgnječen veličinom neba.
Bojim se: plavi val će da ponese
slaboću moju u vis što me vreba.

Da l' sunce žeže ili zima trese,
osjećam mračno ilovaču uda,
i uvijek slabe kosti pune truda.

A oko mene ljudi svi zemaljci,
tjelesa žena sva od stare gline,
likovi stvari: kocke, kugle, valjci,

A sve su oči pune guste tmine.
Ja patnju svoju, svu, na mesu golu,
što uzaludno ište melem vrela,

Dugujem rani, uvrijeđenu spolu,
što vele: "Srcu ranjenom od strijela".
Kinji me briga: kakva li će ruka,

Kakva će meka ruka da me spase
od mojih crnih beznadežnih muka?
Ta zar i ljubav nije (ljubav, zna se)

Za krotku djecu izmišljena gatka?
Sô suza pijem u plamenoj čaši;
um dere tkivo što ga mašta satka,

A kada desna za zvijezdu se maši,
znam da će sunca kojim ne znam ime
predame zgrabe u svoje visine,

No što ću ikad spustit u nizine
života Sunca što im ne znam ime.

Tin Ujević

The Necklace (XI)

Blessed morning, you cascade
roaring lightfalls in this room.
How can pain make me afraid,
dead already, in my tomb?

Well, perhaps you can ignite
buried sparks from ash and dust
since the lilac and the light
still swell longing in your breast.

When I lift your veil, you show
lines of quiet, forms of grace
in shelves of books, row on row –
then the whole room’s careworn face.

Yet, there’s something still I miss
from this crib without a cross,
a smile on darling lips, the kiss
of flowers in a waterglass.

Blessed morning, while you dress
this room in your translucent robe,
I have no fear of death’s caress.
Only give love back to this Job.

Kolajna XI

Blaženo jutro koje padaš
u svijetlom slapu u tu sobu,
već nema rane da mi zadaš,
počivam mrtav u svom grobu.

Možda ćeš ipak da potpiriš
pepelom iskru zapretanu –
jer evo, trome grudi širiš
čeznućem suncem, jorgovanu.

Dijeliš mi neke tihe slasti
kad o tvom zaru vidim knjige
na polici — i cijeli tmasti
vidik te sobe pune brige.

Za mene ipak nešto fali
u ovoj uzi bez raspeća,
na dragoj usni osmjeh mali,
u čaši vode kita cvijeća.

Blaženo jutro koje padaš
sa snopom svjetla u tu sobu,
već nema smrti da mi zadaš,
no vrati ljubav ovom Jobu.

The Necklace (XX)

Listen how in this perfumed dark
our nerves’ thin wires are twanged to flame
as if struck by a nettle’s spark.
For wounding us, they’ll take the blame.

In this deep hush, with glory filled,
our epic dawn sets, lost from view,
yet vision from this strife is spilled
through the green ranks of the avenue.

The beauty of our grieving frays,
its splendid silk and velvet folds
like dewy rainbows, fade in haze,
fringed like the moon in blues and golds.

Listen how in this perfumed dark
our nerves’ thin wires are twanged to flame
as if struck by a nettle’s spark.
For wounding us, they’ll take the blame.

Kolajna XX

U ovom mraku mirisavu
slušajmo kako ječe živci;
i sjećaju na ljutu travu,
a našem grču jesu krivci.

U ovom muku punom boga
zalazi rujna epopeja;
nutrašnja kavga i nesloga
otkriva zelen niz aleja.

Umire naša lijepa tuga,
tuga od svile i baršuna;
varava kao rosna duga,
zlatna i plava kao Luna.

U ovom mraku mirisavu
slušajmo kako ječe živci;
i sjećaju na ljutu travu,
a našem grču jesu krivci.

The Necklace (XXI)

Tonight, my forehead gleams
and sweat drips in each eye;
my thoughts blaze through dreams,
tonight, of beauty I shall die.

The soul’s core is pure passion, deep
in the pit of night, a blazing cone.
Hush, weep in silence. Let us weep
and let us die. We’ll die alone.

Kolajna  XXI

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,
Ona je zublja u dnu noći;
Plačimo, plačimo u tišini,
Umrimo, umrimo u samoći.

The Necklace (XXXII)

The Gulf! Whole oceans scaled over my head,
and gold fish fashioned out of crystallites,
I ask where Madam Moonlight’s lain abed,
and blue horizons haze blue mountain heights.

The dawn is spiked with delicate clear dread,
thought’s needles – piercing, lucid – snap and freeze.
No scales or spirals raise me, spirited,
nor mirrorings of rocked realities.

The heart’s a world unfathomed, fertile, deep,
and man, beneath his lead sky, breaks and sinks,
while life, a seagull, soars above his head.

Aye, well-fed easy woman, stuffed on bread,
thought’s rhythms broke our last connecting links,
but oh, how heart and pulse beat, beat and leap.

Kolajna XXXII

Ponore! More povrh moje glave
i zlatne ribe danom od kristala,
ja pitam gdje je Mjesečina pala
I gdje se gorski horizonti plave.

Zora je puna nježne jasne strave,
a miso je – bistra, ledna – stala;
ne zanima me skala, ni spirala,
ni česti odraz uzdrmane jave.

Srce je svijeta plodno i duboko
a čovjek slomljen pod težinom neba
a život krila visoko – visoko.

Nebrigo žene, presitosti hljeba,
od ritma misli zadnja spona puca
A srce kuca, bilo kuca, otkucava.

Tin Ujević

Notturno

Tonight, my forehead gleams
and sweat drips in each eye;
my thoughts blaze through dreams,
tonight, of beauty I shall die.

The soul’s core is pure passion, deep
in the pit of night, a blazing cone.
Hush, weep in silence. Let us weep
and let us die. We’ll die alone.

Tin Ujević

Notturno

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,
Ona je zublja u dnu noći;
Plačimo, plačimo u tišini,
Umrimo, umrimo u samoći.

Tin Ujević

Slaboća

In this mist, in this rain –
oh drunken heart, don’t drown in pain.

Love unrequited gave no rest,
so now you yearn for earth’s breast,

and all your longing, cry of a slave,
is to find some quiet grave:

Here my soul will soon expire
and here will wither my desire

on the waves of our blue, blue sea
and white, white pebbles cover me,

and my needs will all come home
under blessed heaven’s dome,

with sun, calm blue, and clarity,
beneath the ground that once bore me.

Tin Ujević

Slaboća

Po ovoj magli, ovoj kiši -
o pjano srce, ne uzdiši.

Ti ljubilo si uzaludu,
a sada išteš rodnu grudu,

i tvoja čežnja, vapaj roba,
traži odnekud pokoj groba.

- Tu ću skoro da izdahnem,
tu ću skoro da usahnem,

na našem plavom, plavom valu,
na našem bijelom, bijelom žalu;

i sve ću naći što sam trebo
pod tvojim svodom, Sveto Nebo,

plaveti sunca i vedrine
nad zemljom stare domovine.

Tin Ujević

Zvijezde u visini

He loves no less who does not waste his words,
but asks and cares too much, though seeming dumb,
and his whole scope of loving (like some crumb
of bread to feed to hungry teeth), he hoards,
preserving it to give some star on high –
his soul, his heart, his distant destiny.

His silence says: in this world’s alien loneliness,
flowers and poems occupy my dreams,
with plant-pots perched on seasoned wooden beams –
our poverty’s pure, simple lines of loveliness.
beneath the veil of day and night’s clean blue,
i’m dreaming: I shall come, I’ll come for you.

Tin Ujević

Zvijezde u visini

Ne ljubi manje koji mnogo ćuti
on mnogo traži, i on mnogo sluti,
i svoju ljubav (kao parče kruva
za gladne zube) on brižljivo čuva
za zvijezde u visini
za srca u daljini.

Ćutanje kaže: u tuđem svijetu
ja sanjam još o cvijetu i sonetu,
i o pitaru povrh trošne grede,
i o ljepoti naše svijetle bijede,
i u zar dana i u plavet noći
snim: ja ću doći, ja ću doći.

Tin Ujević

Whole oceans scaled over my head

Ponore! More povrh moje glave
i zlatne ribe danom od kristala,
ja pitam gdje je Mjesečina pala
I gdje se gorski horizonti plave.

Zora je puna nježne jasne strave,
a miso je – bistra, ledna – stala;
ne zanima me skala, ni spirala,
ni česti odraz uzdremane jave.

Srce je sviejjta plodno I duboko
a čovjek slomljen pod težinom neba
a život krila visoko – visoko.

Nebrigo žene, presirtosti hljeba,
od ritma misli zadnja spona puca
A srce kuca, bilo kuca, otkucava.

Kolajna XXXII

Tin Ujević

Whole oceans scaled over my head

The Gulf! Whole oceans scaled over my head,
and gold fish fashioned out of crystallites,
I ask where Madam Moonlight’s lain abed,
and blue horizons haze blue mountain heights.

The dawn is spiked with delicate clear dread,
thought’s needles – piercing, lucid – snap and freeze.
No scales or spirals raise me, spirited,
nor mirrorings of rocked realities.

The heart’s a world unfathomed, fertile, deep,
and man, beneath his lead sky, breaks and sinks,
while life, a seagull, soars above his head.

Aye, well-fed easy woman, stuffed on bread,
thought’s rhythms broke our last connecting links,
but oh, how heart and pulse beat, beat and leap.


The Necklace XXXII

Tin Ujević

Blaženo jutro koje padaš
u svijetlom slapu u tu sobu,
već nema rane da mi zadaš,
počivam mrtav u svom grobu.

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,              
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini
umrimo, umrimo u samoći.

Kolajna  XXI 

Tin Ujević