No sé la respuesta

20:47:00 0 comments



me preguntas: ¿por qué te quiero? ¿ a ti, un ser que me es totalmente desconocido? ¿y no me preguntas cuán profundos son tus ojos? ¿ y cómo como ser viviente no sentir lo que arde en ellos? tan solemne. y tan cálido.

no sé la respuesta. sólo siento que nosotros dos nos entenderíamos muy bien.  aunque no pronunciaríamos ni una palabra. Sólo que reclines tu cabeza en mi pecho. desaparecería el mundo. y todo aquello que colecta con afán la gente vana. por lo que se pegan. y arrastran consigo como los condenados su maldición.

sin nada. y completamente desnudos. estaríamos parados mudos, encantados. conociendo. lo poco que es necesario para ser feliz. y como es mucho mejor eso poco dar que tomar. y así desapareceríamos. yaciendo uno en la sombra del otro. callando.  toda pregunta sería sin sentido. y todas las respuesta vanas. eso entre nosotros tragaría todo lo que fuimos una vez y lo que seremos alguna vez. lo que alguien alguna vez incorporó en la palabra. hasta que no desapareciéramos. completamente. dando el uno al otro el último pedacito de sí mismo.   

Vinko Kalinić

(Traducción: Željka Lovrenčić) 






 
 
Ne znam odgovor
 
pitaš me: zašto te volim? baš tebe? meni sasvim nepoznato biće? a ne pitaš me koliko su duboke tvoje oči? i kako može živ čovjek ne osjetiti ono što u njima gori? tako svečano. i toplo.

ne znam odgovor. tek osjećam da bi se nas dvoje jako dobro razumijeli. čak i onda kada ni riječ jednu ne bi izrekli. samo da nasloniš glavu na moje grudi. netalo bi svijeta. i svega onog što grčevito skupljaju isprazni ljudi. oko čega se tuku. i za sobom vuku, ko ukleti svoje prokletstvo. 

bez ičega. i sasvim goli. stajali bi nijemo. zadivljeni. u spoznanju. koliko je malo potrebno za biti sretan. i to malo, koliko je ljepše dati, no uzeti. i tako bi nestajali. ležeći jedno drugom u sjeni. šuteći. sva bi pitanja bila besmislena. i svi odgovori uzaludni. ono između nas progutalo bi sve što smo ikad bili. i što ćemo ikada biti. što je itko ikada utjelovio u riječi. dok ne bi nestali. sasvim. jedno drugom darujući, i posljednji komadić sebe.


Komiža, 18. 04. 2011.

Vinko Kalinić

Vinko Kalinić

Urednik

„A što bih jedino potomcima htio namrijeti u baštinu - bila bi: VEDRINA. Kristalna kocka vedrine . . .“ Tin Ujević

0 comments:

Objavi komentar