Nos despertamos

21:10:00 0 comments



Así, nos despertamos una mañana
sin pensar en lo sucedido ayer
ni en lo que pudiese ocurrir mañana
en un terreno húmedo, bajo las estrellas desnudas
nos despertamos, hermano, sobre la yerba marchita, completamente
desnudos
sin calzones y sin plumaje, como dos tontas y despistadas garzas
que aún no lograron ni enrollar sus nidos
y soplaba el siroco o fue algún otro viento
o uno y otro, no sé qué decir;
soplaba fuertemente, pero eso fue lo menos importante
porque el rostro que tuve en mis manos fue
cálido y suave
- ¿fue el mío también así? ¿quién va a saberlo? –
soñolienta, apoyó su cabeza en mi muslo
vacilando y sin palabras – por un momento cercana, en otro lejana,
 como viejo barco llevado a la vela –
y yo, Dios me perdone,
fui tan confuso

la luna todavía estaba llena, regada y densa
amanecía – así, no sé ni qué día,
todo era de color naranja, y muy en alto
se mezclaron el cielo, la tierra y el sueño
¿qué era lo más bonito, sus párpados o sólo sus ojos?
no me lo preguntes hermano – eso no lo sé ni ahora;
no recuerdo haber visto algo tan tierno
- ni cuando fui niño fui tan joven -
en mí cayó la escarcha y todo fue nevado,
con los párpados cerrados vi -
arremetieron tormentas y cayeron lluvias,
algunas lluvias terribles, locas y duras
parecía que – como columpio loco
todo el mundo en ellos se mece
de nuevo, apenas los abro, muy cerca se oiría  
- ¡esos ojos tenían tal poder! -   
playa en donde murmura el mar cuando respira
en ellos, como que se alternan el día y la noche
de repente, ¿quién sabe por qué?, y yo también
quise saltar, nadar, mojarme
y sumergirme en esa pupila que hierve
justo así, pues – después del fuerte invierno
de nuevo brilló el verano

nos despertamos, hermano
yo y ella – como dos pobres, culí pelados
que cayeron ¿quién sabe de dónde?
de Triglav o de los Cárpatos
sin certificados de ciudadanía ni de nacimiento,
el único testigo fue el rocío;
en cada gota, como en un espejo,
brillaron rostros limpios
como miles de banderas,
sobre nosotros sólo se batía el cabello

así, nos despertamos esa mañana
tontos y ridículos como Buga y Tuga*
y todo fue, Dios me perdone,
como si la tierra se burlase del cielo,
hermano, nos despertamos en algún lugar
donde despiertan la alegría y la tristeza
sin nombre - como despiertan las mariposas,
lombrices y gusanos del bosque que se arrastran

¿quién sabe en qué idioma hablaron sus labios
que y sin palabras fueron cálidos, rojos y llenos de sangre?

y entrelazamos nuestras lenguas y susurramos algo
sobre la tristeza y la dicha, sobre el amor y el dolor
y como los esquimales frotábamos nuestras narices
dibujamos jeroglíficos y hicimos muecas
como los japoneses y los chinos, como expertos y hábilmente
aunque no estudiamos esa lengua en la escuela

antigua como el ciprés, veleidosa como la nube,
apuntó como el alba y se oyó como saltaba el corazón,
siempre nueva, y potable y sin fin, irreal y ligera,
sin embargo, elemental – y cuando se ríe y cuando llora
como una aria lejana, y su eco –
tirado como maldición en mi mano -
susurraba como un arroyo y se regaba como un río
y yo, como Charlie Chaplin en su pena,
me fui ridículo a mí mismo 
- oh, Dios, que la creaste a tu imagen,
ten piedad y dime – así imploraba a Dios –
¿ qué besar? - porque ni siquiera sabía qué era
más bonito en ella – su ombligo o su pie

¿quién sabe en qué país ocurrió eso?
 ¿quién sabe en qué tiempo?

   
en el césped estábamos parados
- ella y yo -  
ella – la más tierna de todas las mujeres
y toda como el doblar de las campanas

y en mí todavía aúllan miles de fieras
y cada una asecha su pedacito de piel

- ¡Oh, Dios!
no sé ¿por qué nos hemos despertado
porque durante el sueño estábamos tan bien
       
así, y cuando todo lo demás
me dará igual,    
todo en mí tendrá sed de su mirada

hermano, de este despertar
todavía me duelen los huesos
y, perdóname Dios,
desde este momento
en esta Tierra
quedamos como huéspedes  

Vinko Kalinić

(Traducción: Željka Lovrenčić)

* Personajes de la historia croata (n. de t.) 




Probudili smo se

Eto tako, probudili smo se jednog jutra
ne razmišljajući o tom što je bilo jučer
a što bi tek moglo biti sutra
na nekoj vlažnoj zemlji, podno nagih zvijezda
probudili smo se, brate, na sveloj travi, sasvim goli
bez gaća i bez perja, kao dvije šašave i smotane čaplje
što ne uspiješe još saviti niti svojih gnijezda

a puhalo je jugo, ili nešto drugo to bijaše
ili i jedno i drugo, ne znam što bih reko
puhalo je snažno, ali to ponajmanje bijaše važno
jer lice što ga držah u ruci bijaše sasvim toplo i meko
- da li i moje bijaše takvo, tko bi ga znao? -
sneno, naslonila je glavu na moje bedro
lelujajući i bez riječi - čas blizu, čas daleko
kao prastara lađa što je nosi jedro -
a ja bijah čitav, Bog da mi prosti
kao da sam s kruške pao

još mjesec bijaše pun, razliven i gust
svitao je - eto, ne znam koji dan,
narančasto bijaše sve, i sasvim visoko
izmješaše se nebo, zemlja i san
što bilo je ljepše, očni joj kapci ili samo oko
ne pitaj me, brate – to ne znam ni sad
ne pamtim ikad da vidjeh nešto tako nježno
ni kad dijete bijah, ne bijah toliko mlad
u meni popadalo inje, i bijaše sve snježno
iza spuštenih vjeđa, vidjeh
vijale su se mečave i padale su kiše
strašne neke kiše, luđačke i teške
i činilo se - poput lude ljuljačke
čitav svijet u njima da se njiše
opet, čim otvori ih, sasvim blizu čulo bi se
- te oči, takvu imale su moć! -
žalo gdje šušti i more kako diše
u njima kao da se izmjenjuju dan i noć
odjednom, tko zna otkud, došlo bi i meni
da skočim, da zaplivam, da se smočim
i da zaronim u toj zjeni što se pjeni
baš tako, eto - poslije snažne zime
ponovno zasjalo bi ljeto

probudili smo se, brate
ja i ona - ko dva uboga, gologuza tata
što spustili su se tko zna otkud
da li s Triglava ili s Karpata
bez domovnice i krsnoga lista
jedini svjedok bijaše nam rosa
u svakoj kapi, ko u zrcalu
blistatala su se lica čista
ko tisuće zastava,
na nama vijala se samo kosa

eto tako, probudili smo se tog jutra
šašavi i smiješni, ko Buga i Tuga
i sve je bilo, Bože mi prosti
kao da se zemlja nebu ruga
brate, probudili smo se negdje
gdje se bude radost i tuga
bezimeni - kao što se bude leptiri
gusjenice i gmizavi šumski crvi

tko zna kojim jezikom govorile su njene usne
i bez riječi bijahu tople, crvene i pune krvi

i jezike smo spleli, i šaptali nešto
o žalosti, o sreći, o ljubavi i boli
i ko Eskimi trljali se nosom
crtali hijeroglife i pravili grimase
ko Japanci i Kinezi, znalački i vješto
iako taj jezik nismo učili u školi

prastara kao čempres, nestašna ko oblak
svitala je kao zora, i čulo se srce kako skače
uvijek nova, i pitka, i beskrajana, nestvarana i laka
opet elementarana - i kad se smije i kad plače
kao arija daleka, i njena jeka -
bačena ko prokletstvo u mojoj ruci
žuborila je kao potok i razlijevala se kao rijeka
a ja, kao Charlie Chaplin u svojoj muci
samom sebi bijah smiješan
- o Bože, na svoju sliku što je stvori
smiluj se i govori – zazivao sam Boga -
što da ljubim, jer ne znah ni toliko
što bijaše joj ljepše: pupak ili noga


tko zna koja to bijaše zemlja
tko zna koje to bijaše vrijeme

na ledini nekoj stajali smo sami
- ja i ona

ona - najnježnija od sviju žena
i sva ko brecaj zvona

a u meni još urla tisuću zvijeri
i svaka vreba svoj komadić kože

- o, Bože!
uopće ne znam zašto smo se budili
jer i dok spavasmo bijaše nam
sasvim lijepo

ovako, i kad sve drugo bude mi svejedno,
od pogleda njenog sve u meni bit će žedno

brate, od buđenja tog
još sve me bole kosti
i Bože mi prosti,
od tad,
na ovoj zemlji
ostasmo ko gosti

Vinko Kalinić


Vinko Kalinić

Urednik

„A što bih jedino potomcima htio namrijeti u baštinu - bila bi: VEDRINA. Kristalna kocka vedrine . . .“ Tin Ujević

0 comments:

Objavi komentar