Bljeskovi s Kube

02:48:00 0 comments

Sinu Andrésu


I

Nije bio dovoljan dolar za djedov pokop.
Ni onaj koji je dao nemirni gluhonijemi čovjek.

Možda me pet dolara iz čokoladnoga srca
za zaručnicu Svetoga Valentina
sutra oslobode grižnje savjesti
u Villi Santa Clara.


II

Njegova ruka pokazivala mi je bezuba usta,
lice sklad oranice,
odjeća, neurednost poodmaklih godina.      

Darovala sam mu kruh s kubanskom svinjetinom,
i moje su oči plakale zbog njegove neizvjesne sudbine.


III

Šaka argentinskoga gerilaca
nije tako snažno stisnula oružje
kao ona staroga šutljivoga mulata
omraženi dolar,
dok se gubio u mnoštvu koje je pjevalo.





IV

Najstarija crkva na Kubi
ima Bezgrješnu djevicu razbijena nosa
i prazne klupe.

Otvara svoja vrata u osam sati,
pušta noćni povjetarac
i sluša ritam kubanskih zvukova.

V

Moji su nasmiješeni vodiči Rafael i Justo.*
Arhanđeo osvetnik i slijepi sudac.    
Zaustavljaju moju ruku pruženu djetetu,
žele mi zatvoriti oči i ugasiti mi srce.

Neće proći.

Neće pobijediti.

Dopustit ću samo da otplešu
mambo sa mnom.

*Pravednik. (op. prev.)



VI

Tvoj kip presijeca zrak.
Treperi vječni plamičak
i ne gasi se.
Tvoje je tijelo tamo.

Kubanski narod možda plače.

Gdje je tvoja Zamisao, komandante Che Guevara?




 VII

U javnome zahodu u Santa Clari
dali su mi komad lista „La Juventud Rebelde“*,
omot bijelih kubanskih slatkiša.

Izašavši, jedna mi je debela starica rekla: „curo“,
- nemojte toliko gledati,
ovdje je sve jako čisto.

*Buntovna mladež. (op. prev.)


VIII

Imate li komad sapuna, gospođo?,
upitala me je polako stara crnkinja.
Mrzim se jer imam bijelu put,
jer mirišem na „Zeleni vjetar“ i imam čiste ruke.
I jer nemam sapun.

Obuzima me uspomena na bolan trenutak
kad je jedna podmukla Talijanka
upitala moju majku:
želiš li komad kruha, prljava slavenska useljenice?

Bježim odande
opraštajući se uz suze.

Tišina.      

IX

(„Obična imena“)
(„Nombres comunes“)


Isidra hoda jako polagano.
Eulalia govori izrazito glasno.
Amarilis ima brkove.
Odalis gleda prema obzorju.
Mydolly nije lijepa.
Odamí je tužna…
Ladislav optužuje svoje roditelje
a mene zovu „Visni“
ili me, jednostavno,
ne zovu.



(Na hrvatski prevela:
Željka Lovrenčić
)

Vinko Kalinić

Urednik

„A što bih jedino potomcima htio namrijeti u baštinu - bila bi: VEDRINA. Kristalna kocka vedrine . . .“ Tin Ujević

0 comments:

Objavi komentar