To svjetlo što ga baca tvoje lice, gori u meni kao neko noćno sunce. Noć pretvarajući u dan. I dan u noć. Izgubljen, pokušavam naći onaj puteljak koji vodi tamo - tamo, kuda bi otišli svi, a ne ide nitko. Nesretnici o kojem pričaju, raspredajući bajke i sanjajući neku, sasvim svoju, malu sreću.
Stojim pred tobom, kao Mojsije pred zapaljenim grmom. I kad ti ne čujem glas, ja znam: i mimo ovog, ima još neotkrivenih svjetova. Tisuće drugih svjetova, do kojih nikada nećemo stići.
Zloguki neki glas, iz dubine vremena grmi. Javlja se potmulo, kao starozavjetni prorok. Zauvijek ćemo ostati tu. Okovani u ova tijela. Razliveni u ove snove. Da izgorimo u požaru od neostvarivih želja.
A tvoje lice tinja. I čitav je svemir tiha noćna lampa, koja gori. Besramno gori. I u meni se rasplamsava žeravica. Od koje pogled peče. I ruka drhti. I sve se moje misli pretaču u dim. U crni gusti dim. U maglenu zavjesu, iza koje se ne vidi ništa.
Samo tvoje oči. Beskrajne kao more. I ovaj bezdan u meni. U kojem zjapim.
Sam.
Kao ukleti izabranik. Kao sretnik, kojemu je dato gledati vlastito nestajanje. I rađanje. I ti, koja blistaš na sve četiri strane svijeta. Ovog kojeg ima. I ovog kojeg nema. Jasnija od mjesečine.
Komiža, 8. 07. 2011.
Vinko Kalinić
0 comments:
Objavi komentar