Majka prašuma

(Madre selva)


Maternico početka mojega postojanja,
iz obojenih krošnja drveća,
iz povlastice čistoga zraka koji ispunjava duge dane 
uskrsava nezaboravno zelenilo.

Nikada se ne bih prepustio ljubavi
koja bi me vezivala s tvojom tjelesnošću,
sokovima, bilom opčinjenim
raskošnim hirovima sumraka.
Lagana kiša miluje mi oči
jer koračam ispred sviju ponovno pričajući
o nazočnostima koje se ne mogu vidjeti,
o mislima ovijenim o povratak.

U bolnome srcu, izvan dosega pogleda,
sve nalikuje ubodu ose.

Golema je ta ljubav,
to ispijanje ambrozija,
ta bremenitost od bezbrojnih nesanica
u mojoj beskrajnoj šumi.

I od usta do usta
(od vrtoglavice do vrtoglavice)
otimam čak i opnu
živoga vremena koje mi preostaje.


(Prevela: Željka Lovrenčić)