Maternico početka mojega postojanja,
iz obojenih krošnja drveća,
iz povlastice čistoga zraka koji ispunjava duge dane
uskrsava nezaboravno zelenilo.
Nikada se ne bih prepustio ljubavi
koja bi me vezivala s tvojom tjelesnošću,
sokovima, bilom opčinjenim
raskošnim hirovima sumraka.
Lagana kiša miluje mi oči
jer koračam ispred sviju ponovno pričajući
o nazočnostima koje se ne mogu vidjeti,
o mislima ovijenim o povratak.
U bolnome srcu, izvan dosega pogleda,
sve nalikuje ubodu ose.
Golema je ta ljubav,
to ispijanje ambrozija,
ta bremenitost od bezbrojnih nesanica
u mojoj beskrajnoj šumi.
I od usta do usta
(od vrtoglavice do vrtoglavice)
otimam čak i opnu
živoga vremena koje mi preostaje.
(Prevela: Željka Lovrenčić)
0 comments:
Objavi komentar