Otvaram oči
i ukidam granice
između svjetova
koje nastaju upravo na mjestu odsutnosti.
Ne znam je li sve znači oproštaj
ili se slojevi svjetlosti i sjene
lome na posvudašnjemu obzorju.
Ali, ovoga puta moram naučiti.
Cijena koja se mora platiti nije žurba
već skretanja s ljubavne točke
mladića koji se budi u nekome dalekome gradu,
dešifrira iznenađenja
i prilagođava svoj razum jasnoći
riječi.
Otvaram oči kako bih zacrtao plan puta
koji snaži srce.
Ovdje sam pronašao posljednji kutak
u koji sam zakasnio
jer sam postavljao pravila klijanja.
Treba se pružati otpor,
zaraziti se otjecanjem vječnosti
koja se uzdiže dok predosjećamo poeziju.
Ali svaki sjaj zahtijeva vječno nebo
i glas iz pozadine koji će mu diktirati
izgled grada vezanoga uz njegovu sudbinu.
Ovdje započinje prostor zreo za snove;
još uvijek u naznakama sloma,
još uvijek uz snažne trzaje zaborava
ili usred boli koja nas pritišće,
život tu počinje pružati sigurnost.
Poput bistroga šegrta,
u tome času otvaram oči
ne bih li sredio misli
o životu i naletima svjetlosti
bliskoga mi područja stare Kastilje.
Poslije, kad budem samo kost ili pepeo
možda će me ovaj svežanj odanih riječi
i dalje nanovo vezati uz viziju onoga što volim.
(Joséu Alfredu, istinskome plodu čarolije)
(Prevela: Željka Lovrenčić)
0 comments:
Objavi komentar