Sinoć mi je časna sestra odnijela Mi ha el - a!


Čekala me, i dočekala, poslije koncerta ispred vrata dvorane i rekla da ne mrda nikud dok ne dobije tekst moje pjesme! I kako ćeš sada reći sestri, i to časnoj, da ne može, da je to sve što imam?! Njeni obraščići bili su tako rumeni i puni krvi, kao u djevojčice koja se netom prvi put poljubila, a oči male, sasvim male, lelujave i molećive, kao plamičci voštanice koji samo što se ne bi ugasili, ako joj ne bih ispunio želju. Nisam je imao srca odbiti! Izvadio sam iz kaputa, iz unutarnjeg džepa, tog mog jedinog Mihaela  (isprintanog, izrezanog i zaljepljenog na kartonu, sa svim oznakama za pauze i kemijskom olovkom podcrtanim riječima koje treba naglasiti  - zapravo, pripremljenog kao šalabahter za recitaciju!), i dao joj ga. Setra se onako veselo, i časno, zahvalila i potrčala za drugom časnom sestrom, koja je već dobro bila odmaglila niz stepenice, mašući za njom mojim Mihaelom, i poput razdragane osnovnoškolke dovikujući: Vidi, dobila sam pjesmu! Vidi, dobila sam pjesmu!

- Stvaaaarno? - iščuđavala se druga časna sestra, koja kao da nije mogla vjerovati, da li tome da se prvoj sestri stvarno ispunila želja, ili pak tome što uopče netko nešto takovoga može poželjeti.

Dvije crne haljine, dva crna vela, još su se kratko vijorili na oštrom zimskom povjetarcu. I nestale su tako časne sestre u mrkloj utrobi crne noći. Lice druge, ugasilo se odmah, netom što su zamakli iza ugla, a lice prve još se dugo krijesilo u mraku, zajedno s onom dalekom i bezimenom zvijezdom što neumoljivo i besramno gori na beskrajnom, tmastom crnom svodu iznad zvonika samostana Svetog Jere na Prilovu.

U Hrvatskom domu, na izgubljenom i dalekom Visu, maestro je skupljao note i navlačio kontrabas, Smiljan je čuvao harmoniku da mu je ne ukradu (ne zna se tko!), klapa Koluna je pjevala Ljubi serenadu za laku noć (po starinsku!), Ivana je lepršala daleko na rivi, jednako lijepa kao i sve njene kreacije (poput soneta Tina Ujevića, šiknulog iz tmine)… a ja sam stajao na stepeništu - sâm! Bez šalabahtera, bez pjesme, bez stihova, bez riječi…

Samo ja! I ona luda misao o tome kako tamo Netko diše isto ovo nebo crno, prazno i šuplje. I kako samo Ljubav - čista, bezrezervna, ustrajna! - može ispuniti ovaj bezdan u nama i oko nas: između mene i mog srca i Tog Tamo Nekog i Njegovog Srca, bez kojeg bi i moje - siguran sam! -  prestalo kucati.

Za Mi ha el -a sam siguran da je na sigurnom!

Vis, 05. 03. 2011.

(U ono gluho doba dana, kad se galebi karaju!)


Vinko Kalinić