Bezobrazna pjesma



Bezobrazno lijepa,
- znaš li?! -
u jednom dahu,
sinoć kad si prošla
s drugu stranu rive,
pjenušava i sipka
kano čaša pive -
probudile da su
tvoje noge,
zaobljene,
i pomalo krive,
tisuću demona
što u meni žive.

Koračajući otegnuto
i sasvim lijeno,
prošla si pored mene,
nehajno
i nezainteresirano,
a ja ostah uškopljeno -
u dnu tvoje sjene,
nasred puta,
kao sjena tvoje sjene -
u tisuću kristala,
tobom opijeno,
kao zrcalo razbijeno.

Prošla si,
eto tako,
nepozvana,
iznenada,
nenajavljeno,
bezobrazno lijepa,
bez riječi,
i tiša od noći
- bezbrižna,
i neznajući
koliko se moći
za tobom
razlijeva,
pršti
i toči.

A ja ostah
k`o pjanac
u nemoći,
mrmljajući nešto
kao Indijanac,
još dugo
i dugo
sanjajući
kako prolaziš
- kako prolaziš
uvijek iz nova! -
bezobrazno lijepa,
nijema,
beskonačna...
kako prolaziš
bez početka,
i bez svršetka,
otegnuto,
lijeno,
sneno,
prelijevajući
i mene
i sebe
i čitav grad
u neko vrijeme
bezvremeno.

Da si stala
i pitala me nešto,
ne znam što bi reko.

Pa i sad,
još uvijek,
dok mi glavom
skitaš,
dok mi mozgom
lunjaš,
da me pitaš,
možda bih i ja,
sasvim
kao i ti,
bezobrazan bio.

U jednom trenu,
sve što sam znao
htio sam ti reći,
- vjeruj mi! -
kriknuti sam htio:
da me tvoja guza
dovodi do suza.


Vis, 08. 10. 2010.

Vinko Kalinić




P. S. - Za dvo komiško legota,
Ivota i Nikolu,
koji su se najili fažula,
i za božje ime,
usrid luke otresivali rime.