Mrtvorođena nekrologija

Pjesnik Jure Kaštelan


Moram priznati da vrl rijetko među nekrolozima nađem neki što mi se sviđa, pogotovo kad se radi o ljudima koje sam osobno poznavao i o njihovom djelu pisao. Kako su u posljednje vrijeme zaredale smrti književnika, pravi je čas da se nešto kaže o nekrolozima. Čudina, Falout, Sever, Pfanova, Kiš, Davinčo, Vučičević i, eto, sada Kaštelan – pored same po sebi poražavajuće činjenice svoje smrti i trajnog nestanka, bolno su nas taknuli i svojim nekrolozima, koji su uglavnom promašivali. U čemu, konkretno? U latinskom licemjerju „de mortuis nihil nisi bene“. Njihovi živući kolege uvelike su ih prehvalili, uljepšali, lakirali. Ne vjerujem ni da bi se pokojnik sam, pa ni njegova rodbina, uvrijedili da se o njemu kaže i nešto negativno, jer bi to bilo i bliže istini i zanimljivije čitateljima.

Trebalo je, po mom mišljenju, u nekrologu reći da je Čudina robovala totemizmu životinja, kao nadomjestku za inspiraciju, Falout pseudofilozofskoj apstrakciji, Sever pretvaranju „zaumnosti“ jezika u dosadnu doktrinu, Pfanova padovima iz visokog simbolizma u oleografski kič, Kiš borhesovštini i pseudodokumentarizmu, Davičo u nekim fazama socrealizmu, Vučičević amaterskom traženju metafizike u marginalijama. A Kaštelan?


Nekrološki ričet

Ne želeći citirati nikoga posebno, opći dojam što se stječe iz nekrologâ Kaštelanu, objavljenih ovih dana, jest da je on i romantik i egzistencijalist i neoklasicist i nadrealist i društveno angažiran i ničeanski pobunjenik protiv svega, zatim da je divan drug, skoro brat, jedan od najboljih sveučilišnih predavača, izvrstan poznavatelj romanskih kultura, zanimljiv lirski dramatičar, prevoditelj, ali i društveno-politički radnik itd., itd. Sve naj na putu u raj. I dok nam je Kaštelan za života bio uglavnom drag, cjelovit i akceptibilan pjesnik, nekrolozi su tu sliku zamutili do kaosa i nesuvislosti. 

 Jure Kaštelan u partizanima

Bit ću pošten pa ću pokušati razdvojiti pozitivne od negativnih osobina tog velikana naše književnosti, dakako, u mjeri i okvirima vlastitog poznavanja njegove ličnosti i djela. Nikad ga nisam slušao na Sveučilištu, ali zato sam relativno često bio prisutan na zajedničkim ili posebno njegovim književnim večerima, gdje sam ustanovio da se dosta teško izražava, pogotovo kad je riječ o složenim pitanjima funkcije, smisla i radnog procesa pjesničkog stvaranja. Možda je to i moja krivnja, ali često se događalo da ga nisam razumio, a po specifičnim reakcijama zaključivao sam da se isto događa i drugima. Postojao je neki hijat između prevelikih ambicija da se dosegne prava bit pjesme i njegovih stvarnih epistemoloških i metodoloških mogućnosti. A zapreku je predstavljala i neka čudna vrsta poštenja koja mu nije dala da se posluži retorikom i blagoglagoljivošću kako bi sakrio besadržajnost iskaza. To poštenje ipak nije bilo cjelovito, jer je pribjegavao ipak nečemu što nije pomoglo objašnjavanju teze, a to su, uvjetno rečeno, apeli na kozmičke prostore i zvijezde. Posebno zvijezde. Ne sjećam se ijednog Kaštelanovog nastupa, predavanja ili uvodne riječi a da nisu bili popraćeni spominjanjem zvijezda. Bilo je tu i drugih njegovih karakterističnih sintagma i leksema-simbola, kao što su vjetar, bura, oluja, ali nisu dosegli učestalost i snagu zazivanja spomenutoga pojma.

Dobra strana toga njegova arhetipskog leksema svakako je u trendovski jasnom opredjeljivanju za kozmološki i kozmogonijski nasuprot antropološkom tipu poezije. Već sam tematski repertoar Kaštelanova pjesništva, uključujući kamen, jezero, more, vjetar, zvijezde, svjetlost, tminu, preteže nad psihologizmima, meditacijama i osjećajnostima vezanim isključivo za čovjeka. To, naravno, i njegovoj ukupnoj mašti daje genetički, rodstveni za razliku od operacionalističkog, civilizacijsko-društvenoga obrasca. Naravno, Kaštelan je bio previše izobražen pjesnik da se posve operacionalistički ne bi poslužio i metrikom bugarštica i idiolektima nekih bizarnih narodnih poslovica, bajalica i brojalica.

Loša strana „zvjezdolovstva“ u tome je što su zvijezde često zadobile funkciju retorike – „a što je retorika nego volja koja, gledajući u nauci ideal, ide od znanja k akciji, tj. pokušava obavljati rad imaginacije?“ (Allen Tate: Three Types of Poetry). Gledajući Kaštelana prilikom čitanja svojih pjesama ili predavanja o poeziji – stjecao se baš taj dojam jake volje, koja nastoji pobijediti česte napade praznine, neinspirativnosti, stvaralačke depresije. Ostalo je u Kaštelanu nešto od šamana, prastarog zazivača prirodnih sila, što može biti i znak iscrpljenja subjektivno-dušinih sila.


ROD nasuprot CIVILIZACIJI

Genetičnost, a to znači vjerovanje u moć rođenja, kao i pripadanje ROD-u, nasuprot mišljenju da je poezija jedna od mnogih duhovnih djelatnosti kojom se ovladava radom, znanjem i pripadanjem svjetskoj kulturi – obilježavala je Kaštelana i u temama njegovih razgovora. Sjećam se da mi je jedanput pričao o svojoj majci koja čaranjem iz pepela na ognjištu proriče budućnost. I to ima loše i dobre strane. Loše je ako je to afektiranost, simulacija tobožnje primordijalnosti, ustupanje nadrealističkoj poetici nesvjesnog, okultnog i primordijalnog, što je doista bio jedan od motiva da se to spomene. Dobro je kao autentičan iskaz pripadanja ROD-u, utjelovljenom u Majci kao živodajnomu bogu. Iako student Sorbone, putnik po Americi, poznavatelj francuskih i talijanskih kulturnih prilika i ličnosti – Kaštelan je bio, kako svi ističu, „zavičajno vezan“. Ja bih rekao – daleko više od toga. Paradoksalno rečeno, on je u Zagrebu pisao svoj „ex Ponto“, kao izgnanik iz Cetinjske krajine, koja mu je bila ono što je Ovidiju bio Rim.

 Jakov Blažević, Jovanka Broz, Nada Subotić, Josip Broz Tito, Jure Kaštelan i Veljko Bulajić, Nova godina 1975.

I fizički se doimao kao genetički prognanik ROD-a u CIVILIZACIJU sveopće zbrke i kaosa, kojim grohoću strojevi za proizvodnju svega, pa i poezije. Osobno ne mislim da je Kaštelan velik pjesnik. Moglo bi se reći da mu je značenje manje od Ujevića, Mihalića, Slavičeka, Slamniga i Dragojevića. A razlog tome je i u specifičnosti jednom bogodanog, jedinorođenog, genetičkog pjesnika koji je rodivši se, dosegnuo maksimum, a dalji život mu je samo opadanje, dok se u spomenutih pjesnika vidi permanentan kulturno-civilizacijski razvoj. No, možda i griješim, pustimo sad to. Vrativši se na njegov fizički dojam genetičkog prognanika iz ROD-a, objasnimo da je to bilo vidljivo u nekoj mješavini gordosti i zbunjenosti, u nečujnom, šuljajućem koraku, koji je teško polagao genetičko-tifusarske stope po kamenju tuđih, civilizacijskih tamnica i katedrala. I on i kamen žudjeli su da se vrate u „gromade, klisure, spletove gorja, mramorna mora, sne i magle...“


(„Oko“, br. 5, 08. 03. 1990.)