Feniks loše knjige

Piše: Dalibor Cvitan


„Što mislite o spaljivanju knjiga? – Apsolutno sam za to. Znate, ja knjige ne čitam, ne trebaju mi, nisam nikakav pisac pa zašto se ne bi spaljivale?“ Ovaj odgovor u slučajnoj anketi na ulici, kojom počinje popularna emisija Prvog programa Radio-Zagreba „Knjige na lomači“, nešto je najbolje što sam posljednjih godina na radiju uopće čuo. Emisija je, općenito rečeno, puna konvencinalnih zgražanja nad spaljivanjima knjiga. Od inkvizicijskih u srednjem vijeku u Italiji i Španjoloskoj do suvremenih naci-fašističkih u Njemačkoj plamti evropska lomača knjiga, a od požara Aleksandrijske biblioteke i spaljivanja knjiga u staroj Kini – traje knjigocid na drugim kontinentima. I na sve to prolaznik u zagrebačkoj Ilici odgovara: „Zašto ne? Apsolutno sam za lomaču knjiga!“


Habent sua fata libelli – „Knjige imaju svoju sudbinu“, kaže latinska poslovica, pa zašto toliko zgražanja nad ovom ili onom sudbinom? Ako je sudbina jedno više pomirenje s tragizmom događaja, onda se nad spaljivanjem knjiga ne bi trebalo tako glupavo zgražati, pogotovo kad to čine ljudi koji će se složiti s najgorim nepravdama vlasti. Jeeee... ali zgražanje nad suvremenim staljinizmom moglo bi izazvati neugodnosti, a strasna osuda „knjiga na lomači“ donosi siguran aplauz našoj humanističkoj prosvijećenosti.


Žal za lomačom

Moram priznati da sam, kao dugogodišnji kritičar, prikazivač, recenzent novih knjiga, nerijetko zažalio za dobrim starim vremenima kad su se na trgove nabacale knjige poput krupnijeg otpada i zapalile... U toj lomači bi, po mome, izgorjelo vjerojatno preko pedeset posto djela hrvatske suvremene izdavačke proizvodnje, za koji se čovjek pita: zašto nas je bog njima kaznio? Bilo bi tu ne samo provincijalnih pjesničkih početnica nego i izabranih, sabranih pjesama proslavljenih barda, zatim onih golemih romančina što čekaju na recenzenta kao slonovi i nosorozi u Zoou na čuvara da im baci bale sijena ili pomija. Tko nije napisao na stotine recenzija, taj ne zna onaj grozni osjećaj kad pročitaš prvih sto stranica, a još uvijek ne znaš – ne samo što se događa, nego gdje si, u kojem si vremenu i kojim jezikom se gospoda-likovi služe.

A najljepše je kad nas npr. Milorad Pavić u uvodu „Hazarskog rečnika“ milostivo uči kako ćemo čitati njegovo genijalno djelo. Oznojio sam se, dragi čitaoci, kad sam to pročitao. Ne od evidentne bedastoće, nego od drskosti tog zahtjeva. E, ljudi moji, bezmjerja ljudske gluposti... Jer su to prihvatili i neki kritičari pa su skrušeno, padajući na koljena, priznavali da su svojom greškom to djelo čitali na starinski način, a trebalo ga je drugačije čitati ljeti, drugačije zimi, na jesen i u proljeće, drugačije ujutro i navečer, drugačije kad sjediš na zahodu (tu sam uglavnom jak u čitanju – nad mojom porculanskom školjkom prodefilirali su valovi suvremenih književnih sudbina), a drugačije nakon uspješnog orgazma (autor nam je milostivo dopustio da za vrijeme orgazma, odložimo načas njegovu knjigu).

Ne znam, možda griješim, ali meni se Pavićev zahtjev za novim čitanjem čini začudo sličnim nekim metodama specijalnog rata, ali ovoga puta ne u sklopu državno-vojne, nego književno-političke propagande. Treba unaprijed izbiti iz ruku moguću negativnu recepciju čitatelja, pa mu zato treba unaprijed oprati mozak od starinskog, tradicionalnog dobrog ukusa i zdravog razuma. Rekao sam maloprije da me je najviše zapanjila sama drskost. S te strane se Paviću treba i diviti. Jer koliko god sam nekakav pronosirani cinik, pokazalo se da ipak bar minimalno poštujem ljude kad se čudim njihovu nasjedanju na dječje paralaže spomenute knjige. Prema našim novinama (strasno zaljubljenim u svaku glupost), i španjolski (mislim madridski ili barcelonski) kritičari okupljeni na promociji prijevoda spomenute knjige, bili su zadivljeni osobnim autotovim nastupom, u kojem ih je on također blagoslovio Poslanicom Novog Čitanja...


Svjetsko bratstvo gluposti

S jedne strane, kad sam pročitao, bilo mi je lakše jer sam shvatio da uz balkansku, i na kulturnom Zapadu knjige pase ista stoka. Ako se nekome čini da sam iz vida izgubio temu, ne želim opet reći da bih Pavićevo djelo predložio za spaljivanje... Neee, bože sačuvaj, nema smisla da zbog lošeg teksta strada dobar papir. Reciklaža, makulatura, uvijek sam više za to, nego za spektakularno spaljivanje, iz kojeg se nakon kratkog vremena loša knjiga nanovo rodi kao Feniks.

Feniks loše knjige bio bi dobar naslov za neko teorijsko djelo koje bi komparativno pokazalo kako su najlošije ljevičarske knjige uvijek bolje prošle od onih drugih – samo zato što su ih zabranjivali ili spaljivali. Pomislite samo na divot-izdanja debelih tomova marksističke i pseudomarksističke literature, za koje se u nas poslije rata novac doslovno odvajao od usta gladnoga naroda! Pa zar bih zdvajao nad propašću takvih knjiga, koje u sebi nose prokletstvo mračne represije tiranskog slova na slobodni um? Isto tako, zar bih morao biti silno nesretan nad pretvaranjem u makulaturu debelih knjižurina memoara naših političara, koji su se, odlaskom u penziju, od revnih tamničara pretvorili u dobroćudnog čikicu-pisca?

André Gide

André Gide je negdje napisao da je uzalud pokušavao pročitati Marxov „Kapital“ jer je to za njegov mozak bila španjolska čizma. Jednom Gideu, zvijezdi stajačici intelektualnog Zapada?! A u tu španjolsku čizmu su poslije rata morali gurati mozak polupismeni čobani! Kad se bude svodila bilanca jugoslavenskog poslijeratnog kulturnog holokausta, onda će se morati vizualizirati izmožden, mršav čovječac nad (ili bolje pod) debelim, tvrdo ukoričenim tomom zapovjeđene filozofije. Nije slučajno Albert Camus stvorio naziv „le philosophe bourreau“ (filozof krvnik). Pa onda nije slučajno ni to da onaj ilički prolaznik u emisiji „Knjige na lomači“ odgovori: apsolutno sam za spaljivanje knjiga, jer nisam pisac niti knjige čitam.

U jednom francuskom filmu Lina Venturu (kao nekog menadžera) njegova učena i kulturna ljubavnica dovodi u svoje intelektualno, snobovsko društvo. Razgovor je o filmu, pun teorijsko-filozofskih uopćavanja i filmsko-povijesnih pikanterija. Upitan što misli o egzistencijalno-ontološkom statusu nekoga lika u poznatom filmu, Ventura s onim svojim napola spuštenim kapcima odgovori da mu je žao, ali da već dvadesetak godina nije vidio nijedan film. Točka.

„Jer ja živim i kad pjesma umre“, kaže Ujević, što drugim riječima znači da ne postoji uvijek kompatibilitet čovjeka i knjige. Naročito je opasno kad se više zgražamo nad spaljivanjem knjige nego nad tiraniziranjem čovjeka.


(„Oko“, br. 7, 05. 04. 1990.)