Norma i čin



Moram priznati da mi je dihotomija između tzv. „angažirane“ i neangažirane literature oduvijek predstavljala teško rješiv problem. U poratnim godinama zamrzili smo „angažiranu“ literaturu jer je ona tada u nas značila apsolutnu ideološku indoktriniranost. Onda je došao Sartre, koji je otvorio sasvim nove mogućnosti. Današnji zahtjevi za transavangardizmom i novom subjektivnošću, idući za jačanjem „referenata“, onakvi kakve ih formulira Lyotard, ne znače li možda, na drugoj razini i u drugom pojmovnom sklopu, također poticanje pitanja odnosa prema „angažiranosti“, s tim da referentna „zbiljnost“ nije više ništa objektivno, nego transsubjektivno, kao npr. Lyotardovo inzistiranje na kantovskom „uzvišenom“?

 Jean-Pau Sartre

Da pojednostavnimo: možemo li četiri istaknuta hrvatska pjesnika – Mihalića, Slavičeka, Slaminga i Dragojevića, kao jake subjekte koji se referiraju na jake referente zbiljnosti, u usporedbi s isključivo autoreferencijalnim, lingvocentričnim Severom, Kolibašem, Stošićem – smatrati u neku ruku „angažiranim“? Ako je odgovor potvrdan, onda sam sto posto za „angažiranost“, jer ma koliko Severa držali genijalnim (ostala dvojica su više ilustrativni primjeri nego pjesnici), moram priznati da iz njegova pjesništva ne možemo polučiti komunikativni konsenzus tj. postojanje istog svijeta u kojem živimo, što je slučaj s nabrojena četiri pjesnika, već strogo osobnu prestrukturaciju jezika, za kojim – opet osobno – nisam baš lud.


Komunikativni konsenzus

Da opet pojednostavnimo: ne dovodeći u pitanje mnogo autoreferencijalnih aspekata jezika u spomenute četvorice – iz njih je moguće primiti i mnogo referenata s kojima možemo ostvariti konsenzus. To su npr. Mihalićeve karlovačke rijeke, Slavičekova Trešnjevka, Slamnigove južnodalmatinske i zagrebačke kaleidoskopske vedute, Dragojevićevi mračni dubrovački portuni... U nas je prevedena „Skepticizam i animalna vjera“ Georgea Santayane, ali nisu njegovi eseji, u kojima na jednom mjestu kaže kako je u poeziji važna ne samo misao nego i topos (mjesto) događanja, pa nije bez razloga T. S. Eliot u „Pustoj zemlji“ naveo London`s Bridge. O ta topologija! U jenom od prošlih brojeva je i I. Rogić lucidno pisao o njoj u oblasti političke filozofije. U mom primjeru, topičnost oblikuje referentne pjesnike, a kakva je Severova topičnost? Jer i on imenuje razna mjesta, ali samo za naivne. Njegova geografija – sastojeći se isključivo od nikad viđenih bizarnih i egzotičnih naziva – ne referira se ni na što drugo osim na sama ta imena, pa ako semajno u grčkom znači značiti, onda se tu radi o asemantičkom fonolgizmu. Fala ti lepa na njemu, jer tu dolazi do raskrižja, gdje se razilazimo i više mi se sviđa priroda, povijest, etika u poeziji spomenute četvorice – jednom riječju NORMA ponašanja – nego Severov fizički ČIN. Drugim riječima, ako angažiranost znači preferiranje norme – činu, onda sam za to, naravno, po uvjetom da isključimo ideološke konotacije. Iako... hm, hm... možda zvuči smiješno, ali Severovi „borealni“ egzotični toposi postaju ono isto što su u našem uhu postale kratice CK, GK, Samoupravljanje, Nesvrstanost, tj. asemantički fonologizmi, što je hipokoristik za Ništa. Pošavši od apsolutnog transparentizma riječi, Sever je stigao do potpune fonološke neprozirnosti pa je poput suvremeničkih ideološko-političkih totalitarizama, ništeći prirodu, povijest i logos – završio u PRAGMI jezika.

 Slavko Mihalić

Milivoj Slaviček

I danas, kad se bojimo zaustiti da nam sviće nekakva sloboda – jer ništa nije ravno strahu utopljenika kad konačno izroni i udahne zrak (taj zrak je sam strah) – najstrašnije nas tek čeka: spoznaja da nas nisu tiranizirali ni policija, ni vlada, ni komiteti, ni masovni mediji nego – JEZIK. CK je bio kratica za strah, kao što su Severova egzotična mistika, povijesna i geografska imena – kratice utapanja svekolike pjesničke svijesti u pragmu tipa „to-je-to“.


Sumnjive istokrvnosti

Neka bude oprošteno mojoj maliciji, no nadam se da neću povrijediti uspomenu našeg, svima nam dragog i opravdano voljenog i poštovanog pjesnika ako upozorim na nešto za što sam pjesnik ne snosi ni najmanje krivnje, ali doba da. To je Severova znatna popularnost u našim, do jučer totalitarnim masovnim medijima. Možda se, posve nesvjesno, s jedne i s druge strane osjetila istokrvnost... Prema tome, u onome zastrašujućem smislu riječi, „angažirana“ bi literatura bila mnogo bliže avangardi nego transavangardizmu ili neosubjektivizmu, dok, po mom mišljenju, samo ovi posljednji zaslužuju naziv „prave“, „dobre“ angažiranosti.

Ivan Slaming

Danijel Dragojević

Slično nalazimo i u prozi. Tu su mi kontrapunkti Ivan Aralica i Damir Miloš, recimo, iako tog mladog, talentiranog prozaika mnogi jedva znaju, dok je Aralica opće mjesto svijesti. Ne raspravljam tu o vrijednosti, nego opet o komunikativnom konsenzusu. Čitatelji mogu s Aralicom naći konsenzus u toposu Cetinske krajine, vremenu od šesnaestog do osamnaestog vijeka, hrvatskom narodu, katolicizmu i islamu, a Miloševi čitatelji mogu naći neki konsenzus samo pod prisilom autorova osobnog komunikacijskog kôda. E, ako taj kôd od početka odbacimo, što onda? Da, ali možemo odbaciti i Cetinsku krajinu, šesnaesto stoljeće – reći će protivnici. E, to ne možemo, jer ako pristanemo na usporednost, onda zamjenjujemo normu i činjenicu, ali sada na obrnuti način nego prije.

Ili pokušajmo ovako: umjetnici tipa Severa i Miloša normu pretvaraju u čin, a ona spomenuta četvorica pjesnika, zajedno s Aralicom, čin pretvaraju u normu. Na naš bljutavi jugoslavenski način trebalo bi reći „tko voli, nek izvoli“, ali svrha ove male rasprave nije bila da se odlučimo za jedne ili druge (u umjetnosti, hvala bogu, još nema višestranačkih izbora), nego da se pokuša vidjeti s kojih se sve aspekata može osvijetliti razlika između angažirane i neangažirane literature. A to je razlika o kojoj svaki autor i čitatelj naprosto mora imati svoje mišljenje, no to ne znači da jedno mora odbaciti, a drugo prihvatiti.

 Josip Sever

To je i razlog ovom tekstu. Na našoj suvremenoj poeziji i prozi, hvala bogu, lijep je broj duhovnih djelatnika stekao karijeru, a da gotovo nitko, izuzimajući rijetke, nije istaknuo potrebu književno-političkog opredjeljivanja. Politički totalitarizam, u kojem smo živjeli, ulio nam je strah od svakog „tvrdog stava“, pa smo ekstatičnost, mistički skok, rez, transcendencijsku vertikalu zamijenili graduelnošću, molusknom saturacijom i beskrajnim dijalektiziranjem. Maloprije sam zahvalio Bogu što u umjetnosti nema višestranačkih izbora. Ne vjerujte mi, to mi je šapnuo totalitaristički đavao...


(„Oko“, br. 9, 03. 05. 1990.)