Čarobnjak iz Zooa




U zapadnim velegradovima, u svjetskim metropolama, umjesto u kazalište ja odem u cirkus, umjesto u muzeje i galerije – u Zoo. Ostvarujem jednu dječju ambiciju: ako već ne mogu biti Čarobnjak iz Oza, nije li Zoo to mjesto odakle ću se vratiti u svijet kao čarobnjak? Zapravo, nekako nehotice radim sve suprotno ukusu naših zagrebačkih snobova, koji o nekoj stranoj zemlji znaju sve i prije nego što su je upoznali: gdje treba jesti, gdje kupovati, što vidjeti. Zoo je za djecu i primitivce, kažu oni, i to je uglavnom točno, ali baš to me privlači. O životinjama ćemo poslije, ali i ljudi koji posjećuju Zoo nisu manje zanimljivi.

To su doista primitivci. U Zooe cijeloga svijeta idu oni koji ne razumiju ništa osim životinja. Gledajući radnike, trgovčiće, razne činovničiće, uglavnom neobrazovani ili poluobrazovani svijet, kako zuri kroz rešetke kaveza, kako žudno pije životinjske poglede, ceri se, plazi jezik, tura prste, kriči i baca hranu – mene obuzima neka velika žalost. Tu žalost će vam Čarobnjak iz Zooa donijeti kao kristalnu kuglu ili čudotvorni dragi kamen. Radi se, u biti, o žalosti nad činjenicom trajne nemogućnosti komuniciranja s ljudima, koja dovodi do histeričnog zagrljaja sa životinjama.

Oprezniji psiholog krenut će drugim putem, nama već poznatim, tj. putem potrebe za osjećajem superiornosti, koji ispunjava posjetitelje Zooa. Neki ljudi se samo pred životinjama mogu osjetiti superiornima i ljudima. To je jedna strana medalje, ali da li je baš posve istinita? Nije li u mnogo slučajeva posjet Zoou pokušaj napuštanja ljudskoga i traženje istinske krvne i duhovne braće – u životinjama? Postajem sam sebi dirljiv među malim, zgaženim, siromašnim ljudima koji nedjeljom popodne sa svojom ženom i djecom dolaze u Zoo. Pogledi su im često čudnovati, rekao bih čak i tajanstveni. S kakvom žudnom pažnjom upijaju u se te guste, smrdljive busene dlake, kako netremice rone u težak, nepomični pogled životinja! Zar je to samo radoznalost? Nisu li to izgubljeni podanici katastrofalno potonulih Atlantida, koji dolaze da se poklone svojim nekadašnjim bogovima i kraljevima?

A njihovi kraljevi i bogovi, sapeti luđačkim košuljama krzna, stegnuti lalokama i zubima, poliveni vlastitom mokraćom i izmetinama, užasnim naporom crnih, nepomičnih zjenica pokušavaju se sjetiti gdje su nekad, davno prije, vidjeli te čudne spodobe, svoje posjetitelje. I taman kad dođu na rub svijesti o svom bivšem kraljevstvu, gdje su uloge bile obrnute, skrama životinjstva, opna organizamske tuposti navuče se preko oka i dosjećanju je kraj.

Dijalog između posjetitelja i životinja u Zoou dijalog je između svih stvari i bića ovog svijeta i zato je vrlo bistar i čist. Jesmo li ikad razmišljali zašto toliko životinjskih kraj nepostojanja ljudskih vrsta (izuzmemo li boju kože, što je beznačajno). Hoće li biti pogrešno ako pomislimo da su različite životinjske vrste realizacije različitih tipova umstvenosti, a ljudski um je jedan i daje istu formu? Znamo za „slonovsko pamćenje“, „majmunsku okretnost“, „lisičju lukavost“, „lavlju hrabrost“ itd. Nisu li sve te osobine pobjegle iz Čovjeka i stekle odgovarajuće tjelesnosti, pretvorivši se u životinje? Hipoteze, asocijacije, djetinjaste metafore... u redu, ali – kako objasniti životinju?

Kako npr. u jednom od pariških Zooa, u parku Vincennes, objasniti ponašanje jednog majmuna posebne vrste – žao mi je što sam zaboravio njegovu latinsku legitimaciju – koji položajem što ga najčešće zauzima očevidno oponaša Isusa Krista? Rečeni majmun, naime, ima sam za sebe prilično velik prostor, zapravo veliku hrid na otočiću, odasvud pokoljenom vodom. Majmun obično trči od jednog do drugog kraja te hridi, ili pećine, obrasle zelenilom, pa se od vremena do vremena objesi na ruke, leđima prislonjen o hrid, tako da potpuno bijel po trbuhu i ekstremitetima neodoljivo podsjeća na Krista raspetog na križu. Naši zagrebački majmuni su tamne, musave životinje, koje nitko ni ćorav, ni pijan, ne bi zamijenio za čovjeka, ali eto, dragi čitatelji, što ti je Zapad: ovaj pariški sliči Isusu!

Pred njegovom golgotskom poziturom uvijek je mnoštvo gledatelja, ali nema uobičajenog žagora i podsmješljivih dobacivanja. Htio ne htio, taj majmun je Krist i on to zna. Dugo tako stoji razapet na hridi, onako stravično bijel i gol, potpuno nepomičan, te govori svoj nijemi „Eli, eli, lama asabthani“. S razlogom ili bez, ljudi su tihi. Nije li stravično da je Majmun, kao izvor čovjeka, ovdje postao uvir Boga?

U kairskom Zoou – koji se nalazi negdje, ako me pamćenje nije iznevjerilo, blizu Sveučilišta Al-Ashar (ako se i taj tako zove – izgubio sam, naime, plan Kaira) – majmuni pružaju onu pravu, ogavnu majmunsku sliku: non-stop onaniraju, zureći u ljude paklenim, orgijastičnim, ejakulatičnim Erosom, direktno asocirajući na Smrt i Nasilje kao konzekvencije De Sadeova Erosa. Vučem se kairskim Zoom kao što se u groznoj vrućini, pod musavim staklom, vuku afričke zmije, kao što strašno mršavi slonovi, bokova ulijepljenih fekalijama, škilje nervozno, jadno, prestrašeno...


Tragove ljudskog ili nadljudskog nalazim u Zoou New Orleansa. Ne znam da li znate, dragi čitatelji, ali mene je malo zapanjilo da taj grad, kao i San Francisco, nije veći od Zagreba. Nema toliko višemiljunskih gradova u SAD, i naš Zagreb bi pripadao među veće američke gradove. A, eto, mi stalno imamo osjećaj da živimo u selu. U njuorleanskom Zoou vidio sam, među ostalim, i dvije životinje o kojima zagrebački Zoo (barem u ono vrijeme) ne može ni sanjati: gorilu i orang-utanga ili, naški orangutana.

Gorili su dali prostor veličine malonogometnog igrališta. Kad sam došao, na tom prostoru nije bilo nikoga. Zajedno s drugima strpljivo sam čekao (treba iskoristiti ono par dolara za ulaznicu). I gle, iz neke pećine izađe čovječina, nalik na staroga, snažnoga Likotu, s kićankom i naopako okrenutim kožuhom. Kao neki gorštak zalutao na željezničkoj stanici, tražeći svoj vlak, pa se ne obazire ni na koga, nego žuri, traži, s izrazom zaposlenoga golijata, koji se, eto, mora baviti sitnicama. Zatim se, na sredini svoga polja, zaustavio i pogledao nas. Nadčovjek, Übermensch, Superman. Negdje u sebi svatko od nas se poklonio tom silnom prsnom košu, s tako izraženim mišićima, kao ni u jednoga bildera. Izbočio je on taj nadljudski prsni koš, napeo sve mišiće, tako da se gotovo čula eksplozija Muške Snage. U ovom svijetu stalnog brbljanja o Umu i Istini, nema prave Snage, to sam osjetio. Osim u njuorleanskom Zoou, gdje ta snaga ne služi ničemu osim gledanju. Bog Snage je gorila, a Krist Otkupitelj – bjelodlaki majmun. Ako uz to spomenemo lava kao „kralja životinja“, što nam preostaje nego tmurni zaključak da su se bogovi, kraljevi i nadljudi vratili u životinje, a ljudi ostali sami i prazni u mraku svoga humanizma. A ova pjesma će vam pokazati da ni to nemamo, nego među životinjama moramo tražiti i pravi bitak praznine i tmine.



Lemur


U pariškom Zoou nastamba je
Kao što u Zanzibaru samba je
a u nastambi je mrak
tek infracrveno
osvjetljuje kavez
što je prazan.

Na bijeloj emajliranoj pločici piše LEMUR

On navodno ne trpi sunčev trak
i živi samo noću
ima velike oči
a tijelo mu je mrak.

U stvari tvrde da je proziran
i da samo izgleda da mu je tijelo crno
jer se to kroz njega vidi crno
tj. noć
a noć se opet ne vidi.

U pariškom Zoou možemo vidjeti životinju
koju ne možemo vidjeti
a najbolje je ne možemo vidjeti
kad je možemo vidjeti.

Na bijeloj emajliranoj pločici piše LEMUR
tko je to?
To zna samo Bog i Zoo.



(„Oko“, br. 3, 08. 02. 1990.)