Majka pravoslavna

Vrginmost, motiv

Jesi li se nasjedila na garištu kuće svoje,
- Oh, ta kuća bijedna!
Tražeć okom i rukama kolievčicu malog Jove,
Ikonicu Svetog Đurđa i đerđefić tvoje Ruže?
Sve je sada dim i pepel, sve proguta čađa tavna,
Ti, slomljena krepka grana, najbiednija međ ženama,
Majko pravoslavna!
Jesi li se nahodala nogama što jedva nose,
- Oh, te noge bolne!
Jesi li se umorila tražeć Rumu, kravu svoju,
Kravu svoju, hraniteljku stare bake i dječice?
Da l' je vuci rastrgoše, il' je sakri šuma travna?
Ne muči se! Za koga bi sada bili sir i mlieko,
Majko pravoslavna.
Jesi li se naplakala nad sudbinom druga svoga,
- O druže ljubljeni!
Izdajom ga uloviše, kao psa izmlatiše,
Mučili ga, vezali ga, bacali ga u tamnice.
I on, koga srce vuklo djela vršit teška i slavna,
Kao hrom se bogalj vrati, da ti umre na rukama,
Ženo pravoslavna.
Jesi li se nakukala iznad one strašne jame,
- O jamo prokleta!
Gdje s grkljanom prerezanim djeca tvoja sada leže
Pokraj bake, i gdje majku svoju zovu, za njom plaču;
I boje se, jer je rupa puna ljudi, vlažna, tavna.
Šutiš. Pečat šutnje jad je na usta ti udario,
Majko pravoslavna.
Bliediš, tanjiš i kočiš se, no bol nemoj gušit svoju,
Bol ti preduboku!
Pusti neka tužba tvoja odjekuje širom zemlje,
I nek traje vjekovima. Neka čuju u što sada
Promjetnu se sjeta tvoja, tvoja tuga stara, davna.
Šutiš. Bliediš. I oreol mučeništva već te kruni,
Majko pravoslavna.


(U popaljenom srpskom selu kod Vrginmosta, januara 1943.)

Vladimir Nazor

Vladimir Nazor u partizanima