Mrtvom drugu Tinu Ujeviću
Znam, da je bila jedna čudna riječ
izušćena u pokrajini zagonetna sna.
Zanosi, kružnice, vihor buncanja,
groznice preslatke tresle su me već.
Nikad tako sretan. Od boja tako pijan.
Ja sam junak – tepah – divne avantire:
žamor vodoskoka, strasno prosanjan
mami me u bašću kraljice Palmire.
Prijatelji moji, za čašom krepka vina
razapnite sreću od pola pa do pola.
Tko zna gdje je sreća, u sjećanjima Tina
ili u putovanju starog Marka Pola.
Kolibrije, acaleje, vode vrlo bistre
vidio sam na rubu – tako mi se čini –
rosnih plandovanja naše Pušče Bistre
a majka me zvala kroz jesen u dolini.
0 comments:
Objavi komentar