Ja u sebi nosim njene rijeke
i pojas mora. Lovoriku
i hrastove. Moje je vrijeme
njena prošlost: hod mjeseca
kroz lugove.
I proljeća i istovarivanje mirodija
u luke kraj skladišta katrana i buradi.
Odakle su stigli ćukovi,
i slavuji svibnja?
Moje je tijelo, Europo, tvoj kalcij,
moja krv tvoje latice, a kosti
fosfor, matoviljac, riblje dračice.
Još čuvam odijela, kupljena u obrocima,
miris benzina, kad su kola prošla.
Još mi je tvoja večer živa
i krajolik svijetli u očima.
Barokni svetac, paprat, jaganjci
i tihe sobe uskrsnih predvečerja
još sjevnu u mojim noćima.
I zamišljeni konj na livadi.
Louis Jouvet, pokojni glumac,
sjeda u fraku na Trg sloge.
Kraj blistavih mašina
ja sam pio kavu,
gledajući ruke s plavim žilicama
u O Kayu sučelice pošti i brzojavu,
dok je snijeg, iznenadiv mladost,
pršio na kaljače i kišobrane.
Ja sam vidio Danzig u razglednicama
i pročitao desetak knjiga.
Večernje konstelacije
sjevkale su na polici
i u čaši vode. Sklopim oči i snijevam
prije večere cvijet u vazi.
Geometrijske vrtove.
Tko je objasnio tako lijepo
zakon dana i strast noći?
Kroz svijest i moj san
prošle su željeznice, uspinjače, galerije,
irski domorodci umrli 1920. u Dublinu,
podmornice, Lübeck, izlozi,
bura Beneventa i Jelačić ban,
mramorna poprsja, Minerva i bozi,
što ih je proučavao Winckelmann
pun strahopočitanja.
Denn mit Göttern
soll sich nicht messen
Irgendein Mensch.
U Europi je jesen. Dozrijevaju rogači.
Kupališta su prazna, a more vraća
zemlji ljetne darove.
Otišli su kupači. Vidik je vrlo čist.
Ali moram, zadnji gost na plaži,
obući topli sviter.
0 comments:
Objavi komentar