Ležim u travi primorskoga groblja,
kraj grma kupjene i spaljena vrijeska.
Jednolični udar klesarskoga malja
tišinu lomi.
Ništa nije slađe od ovog počinka u čkalju:
osluškivati bezvremenost,
zuj bubice u kruni cvijetka.
Vječnost romoni.
(U ušima i očima mojim
poput plavičastih iglica.)
Spavaju ribari, težaci, komodori,
okruženi morem, borovinom,
gdje Srpanj leži nauznak
s pužićem i morskom resinom u bradi
ispod Velikih kola,
kad se zvijezde pale.
Pokraj svelih bogiša more spava.
Ljubavni titraj večernjega neba
u njemu duboko negdje smalaksava.
0 comments:
Objavi komentar