Njihove su ruke klupko mokrih mreža
na lukobranu moga zavičaja.
Ja ne znam gdje se rađa nebo
i kad se mrači more,
koliko svjetla kapne
jutrom na prozore.
Ko obala, koju bura čisti,
od Luštice do Istre,
njihove su glave bistre.
Kada zavijek usnu,
u kreč i fosfor pretvaraju se glave,
ko naplavina glatka stoljetnoga mora.
U poroznu kost na vlažnome pijesku
toči kapi svoje zora
i sjene se hlade plave.
Oni grizu maslinu, liznu ribu slanu,
artičok, ispržen u ulju.
Gležanj im golica, kada išću hranu,
račić i jegulja u mulju.
Sjedajte, braćo. Ručajte.
Mir s vama!
Dobri dusi zemlje
čuče obalama,
a kroz paprat viri
gušterica.
Točno u podne maestral zapiri
u košulju, u njedra.
Pod suncem samo jedra.
Bijela jedra.
0 comments:
Objavi komentar