Tek što je proslavio svoj 90. rođendan, stigla je vijest da je umro jedan od najstarijih hrvatskih pjesnika, esejista i prevodilaca — Olinko Delorko.
Rođen u Splitu 30. siječnja 1910, Delorko se školovao u Kistanjama, Splitu i Zagrebu i više puta studijski boravio u Italiji i Francuskoj. Radio je prvo kao srednjoškolski profesor, državni službenik i korektor, ponovo kao profesor a potom kao istraživač u Institutu za narodnu umjetnost u Zagrebu. S Branimirom Livadićem od 1943. do 1945. uređivao je »Hrvatsku reviju«, s Dragutinom Tadijanovićem 1933. priredio antologiju Hrvatska moderna lirika u kojoj je prvi put uvršteno i dijalektalno kajkavsko i čakavsko pjesništvo, s Antunom Nizeteom 1939. antologiju Talijanska lirika, a 1950. i 1956. antologiju hrvatskih narodnih balada i romanci. Umirovljen je 1975. u zvanju stručnog savjetnika.
Delorkov književni opus čine pjesme, esejističko-memoarska proza te članci o književnosti i prijevodi.
Prve pjesme objavio je 1926. u »Omladini« (Jesenja pjesma) i »Mladosti« (Ravni) — obje pasatistički sastavci u maniri gričanskoga odjeka impresionizma naše moderne. U knjizi se Lirika šestorice pojavio 1931. s još petoricom vršnjaka — I. Frolom, V. Kovačićem, M. Matijaševićem, B. Perovićem i D. Tadijanovićem. Od prve samostalne zbirke (Pjesme, 1934) do danas objavio je deset knjiga s nekoliko stotina pjesama pretežno zatvorene forme među kojima je znatan broj soneta ili pak sonetoidnih pjesničkih oblika. Zadnje zbirke — posebice od Dolaze oblaci (1978) do Sve tišim glasom (1995) — pokazuju autorovu sklonost i prema slobodnijem tipu pjesništva, sve do pjesama u prozi. No, i u takvima ostaju Delorkove ključne značajke poput formalne istančanosti, koja se temelji uglavnom na lektiri romanskih pjesnika i naših modernista, te ljepote kao cilja i najvišeg oblika stvaralaštva. Proces postupnoga rastakanja zatvorenih oblika tekao je paralelno s rastakanjem pjesnikove lirske Arkadije koja kao pozadina diskretno ističe njegov leopardijevski pesimizam i kierkergaardsku melankoliju.
Izabravši poziciju svojevrsnoga autseidera, Delorko se našao na mjestu diskretnoga svjedoka i plahoga promatrača. U njegovoj lirici izražajnu snagu nose obične, gotovo neznatne riječi, uravnoteženi stihovi i slike. Bogata zvukovnost, diskretna refleksivnost i slikovnost nikada se ne svode na površni efekt već su intenzivan dio autorova lirskoga svijeta. Držeći se dalje od svake ishitrenosti, ironije i persiflaže, Delorko podjednako govori o važnima i o skromnim stvarima te pokazuje onu rilkeovsku hrabrost za najneobičnije i najčudnije što nas u životu može zadesiti.
U ogledima o hrvatskoj književnosti Delorko naročitu pažnju posvećuje narodnome pjesništvu te renesansnoj i baroknoj književnosti pokušavajući njezino »zanemareno blago« suvremenome čitatelju približiti na jasan, jednostavan i zanimljiv način (Zanemareno blago, 1979). Narodnu pjesmu tumači kao autentičan izraz neposredne sredine i svijesti koja ju je i oblikovala, a ovo bavljenje odrazilo se i na vlastito pjesništvo (arkadijski ugođaj, prijepor ruralnoga i urbanoga, idealnoga i realnog, vječnoga i prolaznog). U esejima o talijanskim i hrvatskim piscima (Radost i bol čitanja, 1978; Rasudbe i domišljaji, 1988), te o glazbenicima i slikarima kao i u autobiografsko-memoarskim člancima (Zgode poremećene sreće, 1942; Otimanja zaboravu, 1988; Dnevnik bez nadnevaka, 1996) na dojmljiv i sugestivan način on izvješćuje o vlastitim dvojbama, lektiri i ukusu, čime potvrđuje široku naobrazbu i osebujni senzibilitet.
Iako je Delorkov rad na sakupljanju i obradi hrvatskih narodnih pjesama ocijenjen kao važan prinos našoj folkloristici i književnoj povijesti, a prijevodi Dantea, Petrarce, Michelangela, Quasimoda, Ungarettija ili Manzonija respektabilnim adaptacijama talijanskih klasika, Delorko je u prvome redu osebujni pjesnik čiji suptilni i postojani glas podržava visoki standard ovostoljetne hrvatske lirike.
Vinko Brešić
Vijenac, 24. veljače 2000.
0 comments:
Objavi komentar