Snažnim bljeskom svoga božanskog pogleda
mene smrtnog tvoja nebeska ljepota
nagna da okušam što je smrt i bijeda
da bih se domogo besmrtna života.
Duh tvoj me zanese i nebu me ote,
tvoj plamen božanski smrtnost mi sagori,
moja duša s tvojom bje puna divote:
boginjo, bozima ti me ravnim stvori.
Usnom htjedoh taći usnice crvene,
da bih, lišen smrti, ljepost vječnu brao;
ambrozija, nektar, hranili su mene,
najslađe božanstvo tad sam uživao.
Imam žrtvenike posred rajskih dvora
ko i drugi bozi, puni zlobna bijesa,
i za me se, Bože, stidi Ljubomora,
otkad zvijezdom svojom izmijenih nebesa.
Slijepi, kivni ljudi gone me bez kraja,
ljestvama do neba popeli se k meni:
no ja im prezirem zemlju iz svog Raja,
a uz ljepost tvoju nit nebo ne cijenim.
(Preveo: Nikola Miličević)
(Slika: Jean-Marc Nattier, Marie Adelaide of France as Diana,
1745.godina, Galerija Uffizi, Florence)
0 comments:
Objavi komentar