Prikazani su postovi s oznakom Francuska poezija. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Francuska poezija. Prikaži sve postove


To je veći čas od sviju
kad svladamo olujine
i kada nam sred pučine
vjetrovi u krmu biju.

Još je bolje kad satrti
u kraj željen doplovimo
i svoj život zaklonimo
u zaljevu dobre smrti.

Tad nestane straha, bola,
dubine me već ne muče,
nit me smjeru puta uče
Velika i Mala Kola.

Vid mi Sjever već ne ište
nit zvijezde sred neba vedra,
još samo da spustim jedra
i uđem u pristanište.


(Preveo: Nikola Miličević)


Snažnim bljeskom svoga božanskog pogleda
mene smrtnog tvoja nebeska ljepota
nagna da okušam što je smrt i bijeda
da bih se domogo besmrtna života.

Duh tvoj me zanese i nebu me ote,
tvoj plamen božanski smrtnost mi sagori,
moja duša s tvojom bje puna divote:
boginjo, bozima ti me ravnim stvori.

Usnom htjedoh taći usnice crvene,
da bih, lišen smrti, ljepost vječnu brao;
ambrozija, nektar, hranili su mene,
najslađe božanstvo tad sam uživao.

Imam žrtvenike posred rajskih dvora
ko i drugi bozi, puni zlobna bijesa,
i za me se, Bože, stidi Ljubomora,
otkad zvijezdom svojom izmijenih nebesa.

Slijepi, kivni ljudi gone me bez kraja,
ljestvama do neba popeli se k meni:
no ja im prezirem zemlju iz svog Raja,
a uz ljepost tvoju nit nebo ne cijenim.


(Preveo: Nikola Miličević)


(Slika: Jean-Marc Nattier, Marie Adelaide of France as Diana, 
1745.godina, Galerija Uffizi, Florence)

Nejako bijah dijete, a ona lijepa, zrela.
Dozivala me smiješkom i na se bi me sjela.
Dok stajah joj na krilu, čedna mi ruka mala
Njenu je kosu, lice i grudi milovala.
A kadšto njena ruka, iz koje ljupkost zbori,
Tu nesmotrenost dječju pravila se da kori.
Kad kraj sebe je dragane imala, smetene,
Mazila je još više ta divna žena mene.
Ah, koliko li puta (ta što znaš u toj dobi?)
Moje lice od njenih usana cjelov dobi!
A zavidni pastiri govorili su meni:
"Sretno dijete! Koliki cjelovi izgubljeni!"

André Chénier


Slika:
Dugovrata Madona

Parmigianino - Girolamo Francesco Maria Mazola (Parma, 1. siječnja 1503. – Casalmaggiore, 28. kolovoza 1540.)

Klas neće srp, dok potpun nema rast;
Ne boji s' preše loza, što je rose slast
Ispijat cijelog ljeta smjela;
Ko oni i ja lijepa, mlada još,
Lako zasad udes progoni me loš
Još umrijeti ne bih htjela.

Nek stoik suha oka u smrt hrli poć,
Ja plačem i nadam se; vjetra zna me moć
Oborit, al' se dižem smjesta.
Kad gorki prođu dani, na slatkim je red!
Vaj! Koji nije nikad zgadio se med?
Zar ikad s mora vjetra nesta?

U grudima mi živi tlapnja čitav roj.
U tamnici težine za me nema toj,
Ja nade jošte imam krila:
Utekav zamci divljeg lovca slavuj ptić,
Otprhnut k nebu on će, još će življe dić,
Još slađe glas svoj, mek ko svila.

Zar meni mrijet sad je? Mirnog ja sam sna
I mirna s' budim, ne mučil me savjest zla
Ni u snu, niti dokle bdijem.
Kad svane, sve m'i oči žele dobar dan;
I lica očajnička, taj što skriva stan,
Razvedrit ja još katkad smijem.

Još dalek mog je lijepog puta kraj!
Ja grem, a drvoreda, put što rubi taj,
Brijestove tek prve prođoh.
Života gozbe za me tek se poče jek,
Trenutak samo usne okusiše tek
Još pune čaše, pit što dođoh.

U proljeću sam istom, a htjela bih žet;
I, poput sunca, ja bih doba sviju splet
Prevalit htjela, znajte.
Cvijetak sam na struku, ures vrta, znam
Tek zore rujne kako sjajno blista plam,
Dovršit dan mi dajte.

O smrti! Čekaj, pust' me, pust' me samu tu;
Pođ' tješit srca, od srama i groze što mru,
I očaj kojim blijedi prijeti.
Za mene Udes ima mnogi jošte dar:
I ljubav, i pjev, glazbu, poljubaca čar;
- Još ne bih htjela umrijeti."

Tugovanku tu plako mlad je ženski stvor,
Ko ja sužanj, i tih njenih želja zbor
Razbudio mi liru, da zaječi;
I, stresav breme čame svoje, tad
U stihove pretočih pravilne ja sklad
Bezazlenih joj, milih riječi.

Tamnovanja mog svjedok, pjesma će mi ta
Pobudit jednom koga, pa će htjet da zna,
Ljepotica tko bješe ova.
Divota licem bje i duhom isti mah,
I poput nje će za svoj život svakog strah
Bit, tko se sretne s njome snova.



Svaki čovjek pati, al u tuđem oku
svak miran izgleda krijuć bol duboku.
Svatko sebe žali. Svatko iz svog jada
zavidi drugomu, koji i sam strada.
Ne znamo da muke u drugih postoje,
jer ih svatko skriva kao i mi svoje.
I svatko iz svoje duše ojađene kaže:
"Čitav svijet je sretan, osim mene".
A svi su nesretni i svi, izgubljeni,
mole nebo da im sudbinu izmijeni.
Kad promjena dođe, vide za čas tili
da su samo drugu nesreću dobili.



Paul Éluard, oko 1930. g.


Volim te za sve žene koje nisam upoznao
Volim te za sva vremena u kojima nisam živio
Zbog mirisa velike pučine i mirisa topla kruha
Zbog snijega što se topi i prvih cvjetova
Zbog čednih životinja kojih se čovjek ne plaši
Volim te zbog voljenja
Volim te zbog svih žena koje ne volim

Jedino u tebi ja se dobro vidim
Bez tebe ne vidim ništa nego široku pustoš
Između nekad i danas
Postojale su sve te smrti što sam ih
ostavio za plotom                        
Nisam mogao probiti zid svog ogledala
Morao sam učiti život slovo po slovo
Kako se zaboravlja

Volim te zbog tvoje mudrosti koja nije moja
Zbog zdravlja
Volim te unatoč svim obmanama
Zbog tog besmrtna srca što ga ne zadržavam
Ti misliš da si sumnja a nisi nego razum
Ti si veliko sunce što mi na glavu sjeda
Kad sam siguran u sebe sama.

Paul Éluard



Blago onom koji među jednakima
svoj život provodi te bez mnogih zala,
bez žudnje za slavom, bez straha i jala,
u svom skromnom domu vlast i spokoj ima.

Slobodnu mu volju nikad ne proganja
ona jadna briga da se ima više,
a najveća želja što u njemu diše
ne pruža se izvan vlastitog imanja.

U tuđe poslove nikad ne zabada,
prije svega on se sam u sebe nada,
te je svoj gospodar, kralj i zaštita.

On ne jede kruh svoj negdje u tuđini
nit opasna djela za drugoga čini
i većeg bogatstva nit želi nit pita.

Joachim du Bellay

(Preveo Nikola Milićević)

Place Joachim-du-Bellay - Paris


Pridošlice, koji Rim tražiš sred Rima
i ništa od Rima u Rimu ne vidiš,
te palače stare, lukovi i zidi,
što ih motriš sada, to ime Rim ima.

Gledaj tu taštinu, što od sjaja osta
grada koji svijeta gospodar je bio:
svlada sebe jer je sve nadvladat htio
i plijenom vremena razornoga posta.

Znaj da Rim je Rimu spomenik jedini,
sjem Rima Rim nisu pobijedili ini.
Tek Tiber što k moru bježeći žubori

ostatak je Rima. Prolaznosti svijeta!
Ono što je čvrsto uništiše ljeta,
a ono što teče s vremenom se bori.

Joachim du Bellay
 
(Preveo Mirko Tomasović)



Mrzim Firentinca lihvarsku škrtoću,
mrzim prevrtljivost Sienaca ludih
i malu iskrenost genovljanskih ljudi,
mrzim Venecije lukavost i zloću,

poroke Ferrare ikojih bezbroj ima,
mrzim Lombardijce jer krše riječ danu,
mrzim Napuljaca gizdu pretjeranu,
mrzim tromost, nerad stanovnika Rima,

buntovnost Engleza, goropadnost škotsku,
nevjeru burgundsku, bahatost španjolsku,
površne Francuze, Nijemce vinopije;

mrzim neku manu u narodu svakom,
nedostatke svoje isto mrzim jako,
al znanje pedantsko vrh sveg mrsko mi je.

Joachim du Bellay
 
(Preveo Mirko Tomasović)



Hodati ozbiljno, pun dražesti fine,
i s ozbiljnim smješkam svakog dočekati,
svaku riječ mjeriti, stalno uzvraćati
sa Ne, gospodine i Da, gospodine.

U razgovor često miješati Tako je
i sa Vaš sam sluga uvijek otmjen biti,
kao sudionik stalno besjediti
kako li Firenca, kako Napulj stoje.

Častiti svakoga ljubeći mu ruku,
i slijedeći primjer dvorskih ljudi Rima
otmjenim izgledom kriti bijedu puku.

To su sve vrline što ih dvor taj ima,
s kog se na kljusetu, bolan i bez gaća,
bez brade i novca mnogi Francuz vraća.

Joachim du Bellay

(Preveo Nikola Milićević)

Liré, Francuska - Spomenik Joachim-u du Bellay-u


Sve što su Egipta dlijeta isklesala,
svi hramovi drevni, ona zdanja mnoga
korintskog, antičkog, jonskog, dorskog sloga
zidani dok grčka umjetnost je cvala,

sve što je stvoreno Lizipa vještinom,
ono čim je ruka Fidije, Apela
grad stari i drevni ukrasiti htjela
što zadivi samo nebo veličinom,

sve što je mudrosti imala Atena,
sva zlata Azije, sva bogatstva njena,
sva tajanstva ona što Afrika skriva

ovdje se vidjelo. O čuda li velog!
Živeć Rim je bio ures svijeta cijelog
a sad mrtav svijeta on grobnica biva.


Joachim du Bellay
 
(Preveo Mirko Tomasović)



Majko umjetnosti, oružja i sklada
dugo su me tvoje napajale grudi;
kao janje svoju što dojilju žudi,
gaj i spilje punim imenom ti sada.

Ako me djetetom priznala si nekad,
što se ne odzoveš, o okrutna mati?
Francuska, Francuska, glasu mom odvrati,
al leleku samo odgovara jeka.

Međ vucima divljim lutam poljem jadan,
već ćuteći zimu od koje dah hladan
drhturavom jezom kožu mi ledeni.

Ina tvoja janjad dosta paše ima,
nju ne plaše vuci, vjetrovi i zima;
najgori u stadu zar kob je bit meni?

Joachim du Bellay
 
(Preveo Mirko Tomasović)



Sanja traži žrtve svoje;
U zrcalu je odraz lika;
Mišljaste, da anđel to je,
A vaša je bila slika.

U bijegu svom Eleonora
Raspustila je duge kose,
Da vidjela ne bi zora,
Koga moje želje nose.

Na supruga možda mila
Da se misli nema kada;
Ljubavnik sam, imam krila,
Letjeti vas učim sada.

K vama se muza laži sklanja,
Vrh prstića vaših stavlja
Prezir, što ga pastir sanja,
Ponosniji i od kralja.

Max Jacob



Trubite, bez, prestanka trubite, o trublje Misli

Kad Jošua, taj sanjar i prorok, ljutlt, hodo
Okolo grada i, trubeć u trublju, narod vodo
Za sobom, prvi put ga kralj uz sm'jeh gledo; drugi
Put poruku mu posla: "Zar ti bi htio sada
Od vjetra trublje tvoje da grad moj u prah pada?"
Jošue kada maknu naroda red se dugi
Sa zavjetnim kovčegom, siđoše niza stube
Djeca da, uz rug, pljuju na kovčeg i na trube.
U četvrtome hodu, žene na zidinama
Sjedile, i smijale se, i prele, i st'jenama
Na porod Aronov se bacahu sa visoka.
A peti put kad Jošua okolo grada prođe,
Na zid slijepac svaki i svaki bogalj dođe,
Pa buka nasta kao da riče divlja stoka.
A šestog puta, gore, na kulu od granita,
Gdje oro gn'jezdo gradi, i takva joj je kamu
Čvrstoća da grom zalud str'jelom se u nju hita,
Vrati se kralj, i sm'jeh mu iz puna grla prasnu,
I reče: "Ti Židovi muziku prave krasnu";
Pa, oko njega, starci što sjede s njime u hramu
Da v'jećaju predveče, u hihot udariše.
A sedmog puta, sve se zidine razvališe.

Victor Hugo

(Preveo Vladimir Nazor)



Sjedim na pragu, ispod luka,
I gledam, suton dok već pada,
Kraj dana što još obasjava
Posljednje čase ljudskog rada.

Po njivama od noći mokrim'
Promatram starca, gdje korača
U dronjcima, i pregrštima
Buduću žetvu u brazde baca.

Visoki njegov lik se crni
Nad radnjam krupnim. Osjetiti
Vjeru mu možeš u korisni
B'jeg dana, koji samo hiti.

On ide amo i tamo, i baca
Sjeme po uv'jek široj njivi;
Otvara šaku i opet sije . . .
A, gledeć u nj, ja, svjedok sivi,

Još razmišljam, dok krila sjene
- Što, uz šum neki, sveđ je jača
Produžuju do samih zv'jezda
Svečanu gestu tog sijača.

Victor Hugo

(Preveo Vladimir Nazor)



Ave, Dea: Moriturus te salutat.

Smrt su i ljepota dvije stvari jake
što u sebi nose mrak i plavet sjajnu;
sestre su, jednako plodne i opake,
istu zagonetku kriju, istu tajnu.

O žene, pogledi, kose plave, crne,
sjajte, ja mrem! Sijaj, ljubavi i draži!
O blistave ptice iz dubrave tmurne!
O biserje što ga val mije i vlaži!

Gospo, nas smo dvoje bliži po sudbini,
neg što se po licu mom i vašem čini:
u očima vašim svemirski je žar,

a u mojoj duši zvjezdan ponor vreba;
oboje, Judito, susjedi smo neba,
vi, jerbo ste lijepi, a ja jer sam star.

Victor Hugo



Ta djevojka je mrtva, mrtva od ljubavnih rana,
U zemlju su je odnijeli, odnijeli prije dana,
U zemlju su je stavili, stavili u svem krasu,
Stavili sasvim samu, samu u teškom času.
I vratili se veselo, veselo k'o na piru,
I pjevali su veselo, veselo: "Sad je u miru.
Ta djevojka je mrtva, mrtva od ljubavnih rana."
I otišli su u polje, polje k'o svakog dana...

Paul Fort



Bez tebe spavati nisam znao, ni usuđivao se nisam
Izvrći stepeništu koje silazi,
Kasnije, otkrio sam da je ova zemlja,
Kojoj se putovi sunovraćuju u smrt, drugi jedan san.

Tada sam te htio uz uzglavlje groznice moje
Da ne postojiš, da budeš crnja od tolika mraka,
A kada sam u svijetu uzaludno govorio glasno,
Na putovima preširoka sna sam te imao.

Bog goni u meni, bijahu to ove obale,
Koje sam lutajućim uljem obasjao, a ti si spašavala,
Noć iza noći, korake moje, od ponora što me opsjeda,
Noć iza noći, zoru moju, ljubav, koja se ne završava.

- Nad tobom sam se nadvijao, dolino tolika kamenja,
Slušao sam šumove tvoga odmora teškog,
Vrlo duboko, u sjeni koja te prekriva, promatrao sam
Tužno mjesto gdje se pjena sna bjelasa.

Slušao sam te kako sanjaš. O jednolična i gluha,
I ponekad nevidljivom nekom stijenom razbita,
Kako odlazi tvoj glas, otvarajući između sjena svojih
Potok jednog uskog i mrmoravog čekanja.

Tamo-gore, u zemaljskim vrtovima, istina je,
Panu, bezbožnik neki buja od svjetlosti smrtnili.
Ali ti, tebi dostaje i nešto mog lelujavog plamena,
Ti, što si nastanila noć savite izreke neke.

Tko si ti? Ništa do uzbuna od tebe ne znam.
Žurba jednog nesvršenog obreda u tvom je glasu.
Tminu ti dijeliš na vrhu stola,
I kako su ruke tvoje, o jedine, obasjane!



Yves Bonnefoy

(Prijevod: Petar Šegedin)



Nazvat ću pustinjom zamak koji si bila
Noću ovaj glas, odsućem tvoje lice,
I kad budeš pala u jalovu zemlju,
Ništavilom ću nazvat munju što te nosila.

Umrijeti, zemlja je koju si ljubila. Stižem
Al vječito tvojim sumračnim putovima.
Razaram tvoju žudnju, tvoj oblik, tvoj spomen,
Neprijatelj sam što prema tebi neće imat smilovanja.

Nazvat ću te ratom i uzet ću
Spram tebe slobodu rata: Imat ću
U rukama tvoje lice mrko i ispresijecano,
U svom srcu ovu zemlju koju obasjava oluja.

Yves Bonnefoy



Uzmi ipak svoju zapaljenu žetvu
I otiđi, otvorenih ruku, tvrde krvi.

Ostalo je nešto nepoznato, ukliješteno
Ovim razdvojenim tijelom,

Jedna cesta na mojoj cesti,
I hrapavo likovanje izgladnjela prostora

Svjetlost obožava presahle brzice,
Rasprsnute usne...

Odlazi, kuća je u redu,
S ulica vjetar njome prolazi.


Jacques Dupin