Klas neće srp, dok potpun nema rast;
Ne boji s' preše loza, što je rose slast
Ispijat cijelog ljeta smjela;
Ko oni i ja lijepa, mlada još,
Lako zasad udes progoni me loš
Još umrijeti ne bih htjela.
Nek stoik suha oka u smrt hrli poć,
Ja plačem i nadam se; vjetra zna me moć
Oborit, al' se dižem smjesta.
Kad gorki prođu dani, na slatkim je red!
Vaj! Koji nije nikad zgadio se med?
Zar ikad s mora vjetra nesta?
U grudima mi živi tlapnja čitav roj.
U tamnici težine za me nema toj,
Ja nade jošte imam krila:
Utekav zamci divljeg lovca slavuj ptić,
Otprhnut k nebu on će, još će življe dić,
Još slađe glas svoj, mek ko svila.
Zar meni mrijet sad je? Mirnog ja sam sna
I mirna s' budim, ne mučil me savjest zla
Ni u snu, niti dokle bdijem.
Kad svane, sve m'i oči žele dobar dan;
I lica očajnička, taj što skriva stan,
Razvedrit ja još katkad smijem.
Još dalek mog je lijepog puta kraj!
Ja grem, a drvoreda, put što rubi taj,
Brijestove tek prve prođoh.
Života gozbe za me tek se poče jek,
Trenutak samo usne okusiše tek
Još pune čaše, pit što dođoh.
U proljeću sam istom, a htjela bih žet;
I, poput sunca, ja bih doba sviju splet
Prevalit htjela, znajte.
Cvijetak sam na struku, ures vrta, znam
Tek zore rujne kako sjajno blista plam,
Dovršit dan mi dajte.
O smrti! Čekaj, pust' me, pust' me samu tu;
Pođ' tješit srca, od srama i groze što mru,
I očaj kojim blijedi prijeti.
Za mene Udes ima mnogi jošte dar:
I ljubav, i pjev, glazbu, poljubaca čar;
- Još ne bih htjela umrijeti."
Tugovanku tu plako mlad je ženski stvor,
Ko ja sužanj, i tih njenih želja zbor
Razbudio mi liru, da zaječi;
I, stresav breme čame svoje, tad
U stihove pretočih pravilne ja sklad
Bezazlenih joj, milih riječi.
Tamnovanja mog svjedok, pjesma će mi ta
Pobudit jednom koga, pa će htjet da zna,
Ljepotica tko bješe ova.
Divota licem bje i duhom isti mah,
I poput nje će za svoj život svakog strah
Bit, tko se sretne s njome snova.
