Nikola Šop - Biografija

(Jajce, 1904. - Zagreb, 1982.),
hrvatski pjesnik podrijetlom iz Bosne

Pjesnik, pripovjedač, pisac dramskih tekstova i vrstan prevoditelj s latinskoga jedna je od najznačajnijih osobnosti u hrvatskoj književnosti XX. stoljeća. Premda su njegova književna ostvarenja uvijek bila u dosluhu sa suvremenim mu djelima drugih pisaca, on ne pripada izrazito ni jednoj književnoj formaciji niti usmjerenju. Poznavatelj klasične latinske i uopće europske književnosti, tih po naravi i povučen iz javnoga života, tijekom šest desetljeća pjesničkoga rada, koji se odvijao bez naglih zaokreta, zapravo, u blagim kvalitetnim pomacima, izgradio je Šop originalnu i dinamičnu poetiku. Rodio se u bosanskomu kraljevskom gradiću Jajcu, u obitelji gradskog mjernika, gdje je proveo ranu mladost i najljepše godine svojega života. Izgleda da je to razdoblje kao vrijeme intenzivna doživljavanja svijeta, za budućega pjesnika bilo presudno. Kasnije školovanje i studij u Beogradu, boravak u Zagrebu sve do smrtl, gdje je teškom bolešću bio prikovan za ležaj više od dvadeset godina, nisu za njegovo stvaralaštvo bili toliko značajni. Međutim, detinjstvo među produhovljenim svijetom marljivihi obrtnika i siromašnih seljaka, u okružju iskonskih folklornih predanja i jednostavna patrijarhalna katoličanstva, u tom gradiću s početka stoljeća, smještenu nad bistrim vodama Plive i Vrbasa i u čudesnim krajobrazima, ostat ce trajno ishodište Šopovih pjesničkih nadahnuća. Zaokružujući taj rani doživljaj u orginalnu pjesničku pastoralu, kojoj je imenentno nadnaravno i numinozno, Šop je već u prvoj knjizi pjesama ("Pjesme siromašnog sina sv. Frane", Beograd, 1926.) stvorio pjesnički svijet izvorne punine, koji će slijedom njegovih novih tekstova prerastati u sanovnu viziju izgubljena raja. Sva njegova kasnija poetska ostvarenja, bez obzira na oblike iskaza i žanra, tematskih zaokupljenosti likovnih izbora, tragat će za tim utopijskim horizontima, izgrađujući i zasvođujući u svojoj ukupnosti onaj ontološki uzorak u kojemu bi se mogli dodirivati i presijecati tradicija europske metaforičke misli i mitologije iskonskog uspona i pada s kršćanskim središnjim konceptom. .Vec je zbirkom "Isus i moja sjena" (Zagreb, 1934.) izgrađen i uobličen takav koncept, da bi se tijekom pedesetih godina pa nadalje, kada nastaju opsežne Šopove svemirske poeme, posve transparento pokazivao stožernom idejnom osnovom njegova ukupna pisanja. Upravo time moderna književna kritika interpretira i obrazlaže snažnu kontinuiranost i velebnu izdržljivost njegove lirike.

Pjesničke zbirke:

“Pjesme siromašnog sina” (1926.)
“Isus i moja sjena” (1934.)
“Od ranih do kasnih pijetlova” (1939.)
“Za kasnim stolom” (1943.)
“Tajanstvena prela” (1943.)
“Kućice u svemiru” (1957.)
“Astralije” (1961.)

Izvor: Katolički tjednik



Kritika:

Njegovo djelo iluminira ponajprije samotnički interijer, posvećeni krug "svijetle samoće", u kojem živi svoj imaginirani poetski svijet, više nego i sama religioznost, koja spontano zrači iz njihovih pjesama kao prirodno stanje duha i svijesti. Šop je moderni kršćanin koji ljudskošću prevladava dogme; naivnom dobrodusnošću, poput fra Marka Krnete iz Andrićeve novele, Šop upućuje svoje stihove Isusu bez bogobojaznosti, toplom ljudskom neposrednošću, kao prisne poruke prijatelju koji mu je jednak, koji s njim dijeli dobro i zlo. Šopov Krist je potpuni čovjek, koji se odriče božanske moći da bi omekšao, oplemenio ljudska srca vlastitom poniznošću i dobrotom. Šopove pjesničke zbirke “Pjesme siromašnog sina” (1926.), “Isus i moja sjena” (1934.), “Od ranih do kasnih pijetlova” (1939.) i “Za kasnim stolom” (1943.), a ništa manje i čudesna, bajkovita pjesnička proza “Tajanstvena prela” (1943.), unutarnjom profinjenošću religioznog čuvstva, uzdižu se prema svemirskim visinama, koje ce nadahnuti njegove zbirke “Kućice u svemiru” (1957.) i “Astralije” (1961.). U Šopovoj poeziji religioznost je dosegnula kozmičku dimenziju i otkrila svoju estetsku vrijednost.


Pjesnik pun iznenađenja i proturječja, Šop daje svojim djelom takvu klavijaturu koja dopušta najrazličitije varijacije. I plahi sugovornik i smioni sekundant kozmonautima i slavitelj malenih i strpljivi spektator ljudskih taština, i zagovornik bukoličke vedrine i opčinjeni stanovnik velegrada. Ozbiljnost i radoznalost moderna čovjeka, prevodilac Pannoniusa i autor knjige o Horaciju, odvjetnik nekog umanjenog intimnog “džepnog kršćanstva” i zadivljeni registrator balističkih komunikacija sa svemirom. Magnetizira ga ritam modernih kretanja a moli prije rata da tvornice sporije rade, raduje se bezazleno svakom preobražaju a tuguje što romantiku svijeća smjenjuje prozaičnost elektrike. Mirno podnosi starenje a žali za regionima djetinjstva, idealizira školu i sumnja u sveznadarstvo učitelja. Ne podnosi hijerarhiju, neskromnost, pompu i svijet je napučio prolaznicima bez ambicija. Bog mu je više djed i glava velike obitelji nego strogi sudac i sveprisutni nadzornik.

Na krivudavu putu mogao se lišiti svega osim čuđenja, ozlovoljiti je mogao učenjake, sistematičare, dogmatičare, skeptike i cinike, ali nikada čitaoca privržena lirici, nikada iskrena štovatelja pjesme. Astralan i prizeman, bezazlen i bremenit iskustvima, misaon i osjećajan, poganski vedar i filantropski sentimentalan, Šop je prošao više faza, odabirao raznolike simbole varirajući uvijek jednako autentičan motiv moderna prognanika. Stoji nepomaknuto među najzanimljivijim hrvatskim pjesnicima u razdoblju između dva rata, a poslijeratnim ciklusima daje tribut sve uzbudljivijim susretima s fenomenom — sveprostornog.

Prema: Saša Vereš, predgovor “Izabranim djelima” u 5. stoljeća hrvatske književnosti.