Boro Pavlović bio je razigrani, ponekad i opori pjesnički virtuoz nevina pogleda i toplih emocija
Jedanaestoga rujna zbio se teroristički napad na Sjedinjene Države. Istoga dana umro je hrvatski pjesnik Boro Pavlović. Pod senzacionalno-šokantnim dojmom prvoga događaja, drugi gotovo nitko nije ni zapazio. Nezapaženost pjesnikove smrti nije samo posljedica terorizma islamskih fanatika, ni terora politike nad kulturom, ona je i posljedica svojevrsna terora nad poezijom koji provode sami književni djelatnici, pri čemu nemalu ulogu imaju praktičari i pobornici nove hrvatske proze, od kojih neki poeziju tretiraju gotovo kao nedostojan književni rod. No pokazatelj je to i individualnog statusa Bore Pavlovića. Za razliku od Ivana Slamniga, koji je danas institucija i u povodu čije se smrti tiskaju posebni prilozi i (s pravom) izriču laude, ili Josipa Severa, koji je stekao kultni status, ime Bore Pavlovića danas malo znači čak i mnogim književnim znalcima (ako se dobro sjećam, posljednji se put o Pavloviću afirmativno zborilo u »Quorumu« potkraj osamdesetih).
Čudnovatost Pavlovićeve poezije otkrio sam slučajno. Kod prijatelja antikvara naišao sam na neuglednu, prašnjavu i požutjelu, u stanju raspada, selotejpom oblijepljenu prvu službenu pjesnikovu zbirku Poezija iz 1945. godine. Uzeo sam je više stoga što mi se činilo da bi mogla biti riječ o raritetnom primjerku, nego što sam mislio da bi mi njezin sadržaj mogao biti posebno zanimljiv. A onda sam otkrio pjesnika koji je nastavljao davnu, već zagubljenu nit sjajnoga manirističkog šaljivca Ivana Bunića Vučićevića, pjesnika koji je nesputanom igralačkom poezijom prethodio osam godina mlađem suvremeniku Ivanu Slamnigu. Pavlović je u Poeziji pjevao o neboderu i o hidrocentrali, o starcima zubima, vitaminima i plućima, u njegovim pjesmama bilo je mjesta za celer, peršin, luk i cvjetaču, složio je jednu dječju brojalicu, napisao pjesmu srni i borićima i upozorenje lovcima, zamolbu zapravo, da ne ubiju njegova jelena koji je tako dobar i koji dolazi k njemu kroz zeleno-žuti gaj. Pisao je i o ribama, zvijezdama, prehlađenom sv. Franji, o hrabrom hidalgu, Apašu Kamaču i zecu mjesecu. A pored svega o radosnoj ljubavi s voljenom Višnjom.
Otkrio sam tako pjesnika koji nije bio samo posve osobit, nego i meni osobno tako senzibilno blizak, a to je uvijek najradosnija i najdragocjenija strana otkrića. Pjesnika koji je spajao romantizam i konstruktivizam, prirodu i tehničku civilizaciju, pjesnika dječje bezazlenosti i spontanosti, vitmanovske demokratičnosti i predmetnosti uz istovremeno nasljedovanje iskustva nadrealizma i dade, pjesnika koji se nije lišio poticajnosti pučkih doskočica, koji je krasnim rimama zarobljavao i oslobađao jezik što je rijetko kad bio tako bogato zvučan i blagoglasan, koji je s posebnom pozornošću vizualno-grafički oblikovao pjesme, pjesnika enciklopedijske sveobuhvatnosti s utočištem u svijetu i domovini, intertekstualnog i intermedijalnog pjesnika koji je pjesmama opisivao slike Stančića, Breughela, Dürera, Chagalla, čitavu jednu zbirku (Novina iz 1954) osmislio u formi novina, od uvodnika preko izvještaja s tržnice i kutića za djecu do sporta, kinoprograma i posljednjih vijesti, iznad svega pjesnika igre i radosti, iz čije je pozadine često dopirala i tjeskoba, pjesnika nježne, tople i nevine ljubavi.
Boro Pavlović bio je razigrani, ponekad i opori pjesnički virtuoz nevina pogleda i toplih emocija, premda virtuoz možda nije najprimjerenija riječ kojim bi ga se opisalo, s obzirom da je njegova poezija dominantno spontana, nepriređena i razbarušena, a pod virtuoznošću se obično podrazumijeva i perfekcionizam koji je u Pavlovića vrlo rijedak; možda i stoga što je iznimno mnogo pisao godišnje je objavljivao i po nekoliko zbirki pjesama i drugih radova (rekordna je 1954. godina, kad je objavio nevjerojatnih šest samostalnih i dvije skupne knjige pjesama, zbirku kratkih priča, dva izbora grobnih natpisa i libreto za poetsku operu, sve u vlastitoj nakladi), ali ponajprije stoga što je jednostavno bio odveć naturalan pjesnik kojem je strogo shvaćen perfekcionizam vjerojatno bio stran.
O Pavloviću se nerijetko pisalo kao o nasljedovatelju Ujevića, s kojim se i družio (u jednoj od spomenutih skupnih zbirki sudjelovao je i kultni bard), no konkretnih dodirnih točaka među njima nema previše. Pavlovića je lakše povezati sa spomenutim klasicima Bunićem Vučićem i Whitmanom, Majakovskim također, ponekad njegovi začudni i duhoviti srazovi riječi prizivaju dadaiste, a nije suvišno spomenuti ni da ga radosnost, vitalizam i za pjesnike (djelomično) avangardističkih korijena neuobičajeno povjerenje u rimu vežu s Davičom te da sklonošću jezičnim igrama, svijetu predmetnosti i tematskoj začudnosti prethodi Vasku Popi; Slamnigov je blizak, ali ipak sasvim različit srodnik, njegovo nasljeđe prisutno je u nekih pjesnika »Quorumove« generacije (vjerojatno najizrazitije u Paralelnim slalomima Ogurlića i Jurkovića), a i na aktualnoj pjesničkoj sceni ima imena koja su mu poetički vrlo bliska. Njegovo mjesto u hrvatskoj pjesničkoj povijesti, napose onoj prošlostoljetnoj, jedno je od najistaknutijih, kako po samoj pjesničkoj vrijednosti, tako i po odjecima koje njegova poezija i danas polučuje. S tim da su tih dragocjenih odjeka nažalost svjesni samo malobrojni; u suprotnom se ne bi dogodilo da pjesnikova smrt prođe upravo tragično nezapažena. Spomen na Boru Pavlovića mogao bi se ilustrirati mnogim njegovim pjesmama, a među njima je Snijeg jedna od najljepših:
Došao sam reći Višnji da krijesi snijeg.
Od toga joj se oko odmah zaiskri
pa me zagrli i u kosi
odnese na brijeg.
Na snijegu se ona odmah otvori. S toliko je ljubavi
putem motrila pahuljice male —
— i sažali joj se da kroz toliku zimu padaju same
pa ih na dlanove prihvati i tu toplo odmori.
I kljastom kristalu bol zacijeli.
Hodasmo mrakom, —
a pod lampom se stope opaze i ona se zastidi
jer da joj vlastiti koraci
dušu pahuljica gaze
i tapkajući nastavi
da prše
i ne dira ih.
Lebdjesmo dugo tako kao sipki oblaci.
Prosijao nas snijeg što sve prositni
pa smo od toga bistri i bliži
kroz ove zavjese postali.
To snijeg nas pročisti.
Damir Radić
Vijenac, 15. 11. 2001.
0 comments:
Objavi komentar