Gotovac je danas predmet razgovora koji uglavnom ne vode nikuda, a ujedno i predmet interesa koji prvenstveno vode brigu o »tiraži«.
Potonji ga notiraju kao političara s neupitnom »proljećarskom biografijom«, a neki među njima i kao vrsnog retoričara izrazito »intelektualno-meditativnog« backgrounda. Kako ga teško mogu kritizirati zbog biografije, mnogi ga, pak, napadaju zbog »viška« retoričnosti a manjka »državotvornosti«. Pogotovo se Predsjednikovi zeloti nadmeću varirajući upravo ovu temu.
I javno oko kuloarskih razgovora »bilježi ga sa štovanjem« na sličan način. Kako je razrokoga pogleda, tako nije ni čudno da npr. gleda Havela, a vidi Gotovca. Ili obrnuto. Time se, dakako, ne iscrpljuju, već se tu namah umnažaju »posebiti« rezultati specifično hrvatske fenomenologije percepcije. Većina ih pripada tzv. stroboskopskom efektu. To je onaj zbog kojeg se, primjerice na filmu, kotači okreću na mjestu ili vrte u smjeru koji je suprotan gibanju samog vozila.
Gdjegod se veliki procesi (kulture, politike, gospodarstva, obrazovanja...) dodirnu s takvim poslijetkom (effectus), tu se redovito pojavi i jedna »nova« njihova cogitatio. No, takva misao na koja slijedi iz pričina, nije u hrvatskom kulturnom prostoru nipošto »nova«, nego, naprotiv, kronična. Hrvatska kultura bogati je katalog njezinih aktualnih i historijskih uzoraka:
Kretanje k autokraciji daje utisak gibanja spram demokracije.
Odlazak na Goli otok, jednih, ima učinak plovidbe na utopijski otok, svih drugih.
Nacionalna trka za tradicijom kano za vlastitim repom čini se kao nezaustavljivi juriš repa.
Krležino ljevičarstvo djeluje kao vrtnja na mjestu.
Upravo ova cogitatio koja uspavljuje analizu zaključuje i Gotovčev slučaj: Gotovčeva retorička sposobnost »efektuira se« kao notornost. Općepoznata stvar. Stvar izvan diskusije. Jedno — a to je doista cinično uz Gotovca reći — zna se. Uljudnije bi bilo kazati: il est de notoriété publique, premda znači to isto.
I sve sljedeće koje ga vrednuje ide po istom načelu. Iznimni književni talent Vlade Gotovca, pjesnika i teoretičara, doimlje se kao tvorna sila (effectio) Gotovca političara. Ista misao na Gotovca zaključuje tako oba svoja predmeta: političar reflektira pjesnika. Obojica gube na djelotvornosti (jedan na praktičkoj, drugi na poetičkoj), ali Gotovac tek time dobija na »poznatosti«. Danas bi, čak i neki njemu nakloni, na pitanje: Što je to Gotovac? vjerojatno odgovorili: Gotovac, to je njegova retorika.
Siguran sam, međutim, u jedno. Sve da je to tako, ništa tu nije notorno. Općepoznato. Sasvim obratno. Što je doista važno, to ostaje tek slabo zamjećeno: Gotovčeva je retorika posebni dobitak za hrvatsku politiku. Ona, naime, na njezinu pozornicu kojom se muva mnoštvo različitih aktera, dočim su likovi već sasvim rijetki (: Stara gospon ili Otac domovine, Očenašek, Inženjer, Cezar ili Crna guja, Kolega, Čuvar pečata, Birtaš, Tetka, Akademik), izvodi osobu.
Naime: Gotovčeva retorika ima »tijelo i prošlost pisca« a to znači »stil«, la marque de l'homme (Roland Barthes). Ima, dakle, vertikalnost u kraljevstvu vodoravnosti jezika kao pokretne trake. Onog koji samo vozi pojmove i probleme, recepte i stavove, osude i predrasude, lasku i dodvoravanje, istine i laži... Fonički orgazam tu je glavna zamjena za stil. Brbljanje i kokodakanje, prodikavanje, piskanje i praskanje, uskličnici i upitnici, njegova su osnovna izražajna sredstva. Skoro svaka sjednica hrvatskog Sabora, primjerice, otvara vrata njihove riznice.
Krugovaši su — generacijski najprvo oni — početkom pedesetih godina ušli u žestoki sukob s tada ovlaštenim jezikom (le langage encratique) političkog sustava. Doktrina socijalističkog realizma, uz punu podršku revolucionarnog primitivizma, bila je jedna od društvenih ustanova, točnije: jedan od »strojeva za prosijavanje« jezika. Stereotipi: ukočeni znakovi, svagda duboko solidarni s danim političkim procesima (danas, dakle, jednako kao i jučer), uvijek imaju ključni položaj u podešavanju Moći, bilo ka ciljevima obnove (danas »duhovne« jučer »društvene«) ili u konzerviranju vrijednosti. Budući da su upravo oni repetenti Ideje, jezik se — »strojevima za prosijavanje« — izgrađuje kao sustav stereotipija. Krugovaški imperativ performativnosti — u ovom slučaju: neodložni zahtjev na personalnost iskaza — sudara se i spori s tadašnjim društvenim imperativom zaravnavanja jezika u obavijesnom (: korpusom stereotipa) i njegove unifikacije (: svezom srpskohrvatskog-hrvatskosrpskog) u nacionalnom smislu. Prva književna djela krugovaša, a tek nešto prije jedino ona Jure Kaštelana i Vesne Parun, već su izravni poziv na agonistiku jezičnih igara, koja, sasvim sigurno, vodi »politeizmu vrijednosti« (S. Benhabib). Taj poziv direktni je izazov monoteističkom društvenom konceptu socijalizma tzv. »prve faze«, njegovim kastrativnim funkcijama i taksativnim vrijednostima. Krugovaši tako nisu samo prva književna generacija, nego su i prva liberalna, opozicijska grupa formirana u Hrvatskoj nakon 2. svjetskog rata.
Gotovac stil, dakle, gradi eliminacijom stereotipa. Rješava ih se ne samo zbog njihove solidarnosti s politikom i njezinim procesima. To radi stalno, pa i danas tj. u vremenu hrvatske demokracije »prve faze«, jer je iskusio njihov cinizam i jer zna da su leglo gotovo svih kulturnih nevolja. Oni potiču na lakoću, na jasnoću, na strogoću. Međutim: kad potiču na lakoću, vode u ateorizam. Kad potiču na jasnoću, nude već »sažvakana« značenja. Kad potiču na strogoću, tada si uzimaju funkciju lozinke. Tako se, na kraju, oblikuju specifično njihovi uvjeti priopćivanja: Samorazumljivost. Ispiranje jezika. Dogmatizam. U ime duha slavi se notornost. Njezin je dictum: zna se! Gdjegod on vlada — a u Hrvatskoj je, štoviše, oglašen kao politički slogan stranke na vlasti — tu doista sova ne polijeće u sumrak, već tu roda umire po drugi put. Gotovac nije »nedemokrat« kad ne dopušta suradnju sa strankom takvog slogana i programa. On je osoba s velikim iskustvom u pogledu »ontološki loših roditelja«, da se poslužim iz Sloterdijka koji upravo takve roditelje pripisuje vlastitoj, njemačkoj (!) kulturi. Izbor dictuma, naime, za Gotovca je odluka s civilizacijskim konzekvencijama. U današnjoj Hrvatskoj nije na vlasti niti partija niti pokret, nego jedna »civilizacija« koja vlada i svoju vlast učvršćuje mitski a ne demokratski: primjenom tzv. narativnog rituala. Sam Predsjednik države, na primjer, oduvijek i u svakoj prilici pripovijeda kao onaj Posljednji u predajnom lancu.
Zanimljivo je da jedan bivši Gotovčev suradnik (Vilim Herman) sada zamjera Gotovcu upravo to da nije »tvrdoglavo jahao« baš »kroz priču«, nego se služio »jakom retorikom«. No, nažalost, zahtjev za pričom — kada je politički — ima za sebe rezervirane jedino crne povijesne datume. Semantičari su davno ovjerovili da su tim zahtjevom, kao jednom od »glavnih poluga«, nastupili i vlast održavali svi totalitarni režimi.
Jednako je zanimljivo da jedan sasvim novi Gotovčev protivnik (Krsto Cviić) radosno objavljuje da se »saborski bonton« ipak podiže »na višu razinu«, te da »kod nas« ima »korektnih i pristojnih političara i pristojnog i korektnog političkog ponašanja«. Kako se, međutim, kod nas onoj nižoj razini uopće još ne vidi dno, tako je i ovdje posrijedi priča koja funkcionira i kao kakva gaya scienza. Vesela znanost o tome kako se civilizacijski ponor dade premostiti i »trudom« guvernante (Cviić posebno hvali trud Akademika, saborskog predsjednika).
Stvar je, međutim, krajnje ozbiljna. Nacionalnoj državi uvijek je u planu zajednička prozodija: polje slobodnog kolanja formula. »Veliki Hrvat« opstaje kao formula ili nikako. »Duhovna obnova« je formula. »Gospodarsko čudo« je formula. »Korektni političar« je formula. Itd. Jedino stalnim kolanjem ovakve formule obnaroduju svoj autoritet. Stoga, tkogod zaprječuje takvo kolanje, taj je »smutljivac« ili »smetenjak«, »bezglavnik« ili »zavidni diletant«, »netolerantan« ili »nedemokrat« i sl. A to je opet ono koje treba postati notorno.
Gotovac, to je osoba koja zaprječuje kolanje formula. Otkad je književno nastajala, pa zauvijek. U hrvatskoj kulturi Gotovac je sasvim rijetka pojava političara s formatom pisca. Pisca koji je davno, u pjesmi Čovjek na zemlji, napisao:
Bliže bi se mogla donijeti odluka o meni
A ne tako visoko
A ne tako daleko
A ne tako ravnodušno.
Kada se »odluka o meni« sasvim jednostavno zamijeni s odluka o nama tada odmah, u ovim stihovima, imamo cjelovito izražen Gotovčev politički program. Put kojim je taj program nastao gotovo sve objašnjava. Gotovac ima prednost koju se ne hvata: njegova Retorika ima Moral pisca.
Moral pisca najbliži je opasnoj odvažnosti Majstora Eckharta. Onoj koju Eckhart ima kada — izazvan duhovnim stanjem vremena — moli: »Molim Boga neka me razriješi Boga«. Naime: moral pisca jedan je takav contra-dictum.
Vjeran Zuppa
»Vijenac« 103-104/1997.
Izvor: Vijenac, 14. 12. 2000.
0 comments:
Objavi komentar