Svjetionici trnu, a na moru je stalno mračno. Vlado Gotovac svijetlio je cijenom svoje patnje. On je primjer što se događa intelektualcu kad iz namijenjenog mu rezervata kulture pokuša prestupiti u neposrednu, dnevnu proizvodnju povijesti, u politiku. Da je Vlado Gotovac ostao u Matici hrvatskoj, na svojoj solističkoj moralnoj poziciji, možda se ne bi tako brzo suočio sa smrću, a da i jest, danas bismo pokapali predsjednika Republike, a na grobu bi mu govorio prijatelj iz davnih dana. U poeziji, osnovni Gotovčev problem bio je odnos misli i riječi. U životu, bio je to odnos riječi i djela. Gotovčev život kao djelo nadmašuje svako njegovo pojedinačno ostvarenje.
Svojom sviješću i savješću Vlado Gotovac zauvijek legitimira Hrvatsku kao smisao življenja.
Željka Čorak
Prorok radosne vijesti
Na početku bijaše Riječ, bilježi Sveto pismo.
I na početku Hrvatske bila je Riječ, riječ što je Hrvatsku naviještala, što je o njoj prorokovala.
Jedan od tih proroka, od tih glasnika Hrvatske, bio je, u naše dane, Vlado Gotovac.
A pronosio je, taj glasnik, Radosnu vijest: vijest da vrijeme došašća Hrvatske u naše dane istječe; te da nitko Hrvatsku, i da ništa Hrvatsku, u naše dane ne može osujetiti u tome da je napokon ipak bude.
»Generali, Hrvatska se ne boji!« — govorio je Vlado Gotovac, na prosvjednome skupu pred zapovjedništvom neprijateljske vojske u Zagrebu: pred puškama što su u njega, i što su u Hrvatsku, bile uperene.
Stoga, kad Vlade Gotovca više nema među nama — nama će on biti u riječi: Hrvatska, i u riječi: Sloboda.
Zahvalit ćemo mu tako na svemu čime je pridonio da Hrvatske bude, i da bude slobode u Hrvatskoj.
Jozo Ivičević
Oslobođena vječnost
Iskustva o ljudskoj prirodi potvrđuju da postoje dobri i nedovoljno dobri ljudi. Ali postoje gotovo i savršeno dobri ljudi, kojima je nedvojbeno pripadao pjesnik, pisac i utemeljitelj hrvatskog liberalizma, Vlado Gotovac. Zato njegovim prijateljima, među koje imam sreću i tu čast ubrajati se, nije bilo lako ni jednostavno kretati se u bliskom prostoru njegove bezgranične dobrote što je zračila iz uma i srca njegova, iz bogatstva duhovne svestranosti kojom je obasjavao sve što je zapažao i doticao na bilo kojem mjestu i u bilo kojem trenutku svoje, uvijek stvaralački raspoložene prirode.
Nije dakako bilo ni lako ni jednostavno primati i usvajati darove Vladine umne i osjećajne dobrote koja nije očekivala ni simbolični uzvrat, ni zahvalnost — već samo znakove istinske duhovne radosti što jesmo i što moralnim vrlinama živimo naše zajedništvo, kao slobodni pojedinci »zajednice koja raznolikost ne samo podnosi, nego joj se raduje, kako se graditelji katedrale u Chartresu raduju, kad iz raznobojnih stakala slažu svoje vjerničke rozete« — tako je govorio Vlado Gotovac, lipnja mjeseca 1981. pred sucima Velikog vijeća Okružnog suda u Zagrebu. A svoju sokratovsku obranu završio je ovim riječima: »Tako radostan i tako raznolik svijet — to je moj san. Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem; jer bez toga sna ni ja, ni moje djelo nemamo nikakvog smisla.«
Uza sve sumnje o snovima i sanjarima, o Tvojim snovima sve najbolje. Njegovo je djelo ipak zadobilo puni, i ne samo sanjarski smisao, unatoč neusklađenoj i nedovršenoj stvarnosti što troši silnu energiju na prokazane i neplodne poslove. Mnogo toga tone i nestaje u odbačenim i potrošenim društvenim vrlinama, bez kojih će biti teško zadobiti, možda olako obećanu budućnost. Na tu je zloćudnu opasnost uvijek opominjao. Za tu moralnu hrabrost su mu nekad sudili, danas uz puno uvažavanje radije o bitnome šute. I to je neki napredak, i ne tako nevažno priznanje. I tako smo nešto bliže tako strašno izvikivanoj žudnji — Europi, iz koje je davno već došao naselivši je svojim zavičajem, ljepotom svoje domovine. Europa je za njega uvijek bila sinonimom za Hrvatsku, i Hrvatska je bila samo Europa, unatoč mentalitetu medijavalnih tragača i sanjara o domovini i Europi devetnaestog stoljeća. Bit će njegova golema zasluga kad ni stvarnost, ni takvi snovi neće više biti razlogom našoj zabrinutosti. Iako fizički nije ušao u novo stoljeće, ipak djelom, idejama i snovima već ga dugo vremena umno i moralno naseljava. Ostavlja nam za budućnost dragocjeno nasljeđe, za budućnost onih koji već jesu i koji će biti njegovi sljedbenici. Opraštajući se od dragog i nezaboravnog prijatelja, učitelja u zajedničkom, polstoljetnom njegovanju odgovornosti za vjerodostojnost riječi koje izgovaramo ili zapisujemo, za dostojanstvo u svemu što činimo — izgovorit ću u sebi, ali i za njega, dvostihni zapis Antuna Branka Šimića:
Ne znam da li da ostanem tu s tobom,
Ili da se vratim u prazan svijet?
Ostat ću, dakako, s Tobom, ali samo u onom svijetu u kojem si i Ti postojao, pokatkad u njemu živio, a najviše samo ga sanjao.
U Zagrebu, 11. prosinca 2000.
Čedo Prica Plitvički
Čuvanje nove nade
Odlazak, odlasci. I Vladin odlazak. I ono što ostaje. Veličina Vladina djela i veličina njegove osobe. Ali u mojim sjećanjima radije pribiva neki stvarni Vlado, Vlado nekih trenutaka koje smo proveli zajedno, Vlado nekih nakana koje smo zajedno promicali. Jednostavno, Vlado nekih davnih i dragih dana.
S Vladom Gotovcem družio sam se posebice u vremenima stvaranja prvog ITD-a. Tada smo htjeli pokrenuti kazalište koje će biti različito, koje neće biti samo kazalište igre već i kazalište snažno nazočne misli. U oblikovanju te misli, tog recimo tako filozofskog odredišta Teatra ITD dvije su osobe bile presudne: Vlado Gotovac i Boris Hudoletnjak. Vlado je tada napose nastojao da se o svakom naslovu što smo ga stavljali na izbornik promisli s jednog sustavno misaonog stajališta: još se sjećam njegovih briljantnih analiza tekstova Camusa, Valéryja, Šoljana, Claudela. Bili su to mali dramaturško-filozofski eseji koji su nažalost otišli u nepovrat. Ili su možda živjeli koliko je živjela i predstava u nekom njenom sloju, u nekoj njenoj pritajenoj misaonosti.
Nisam posve siguran, ali sjećam se da je Vlado Gotovac bio i predlagač imena »Teatar ITD«. Znam pouzdano da je u raspravama o imenu sudjelovao i da je zastupao takav izbor imena: ITD, kazalište koje je još nešto, koje s riječju »teatar« nije ni zaključeno ni dovršeno, koje se otvara prema nekim drugim mogućnostima a koje i nije potrebito izrijekom odrediti: i tako dalje...
Kasnije smo drugovali i surađivali u Upravnom odboru Matice hrvatske u vremenima hrvatskog proljeća. I svakako, u »Hrvatskom tjedniku«. Tada sam upoznao onog velikog Vladu, čovjeka fanatično privrženog Hrvatskoj, ali i sposobnog da tu odanost artikulira i na književni i etički fascinantan način. Znao je hrvatstvo uzdignuti na razinu pjesničkoga čina, a odanost domovini do razine čiste etike. Sjećam se njegovih čvrstih, nepokolebljivih stavova, sjećam se njegova nadahnutog govora na osnivanju ogranka Matice hrvatske u Omišu, u proljeću 1971. Već u tim vremenima, Vlado je našao u sebi i zov koji će ga ponosno voditi kroz najveće kušnje, kroz patnju i žrtvu. I čini mi se da je danas, nedopustivo prema Vladinoj žrtvi olako zaboravljati na vrijeme koje je tu žrtvu učinilo ne samo potrebnom i već i tako teškom i kobnom.
Njegov tekst »Čuvanje nade« koji je tiskan u onom zadnjem nestalom broju »Hrvatskog tjednika« i kojeg sam tada nekim čudom prevedenog i pretipkanog našao u pariškom književnom dvotjedniku »La Quinzaine Littéraire« držao sam uz sebe tih tamnih olovnih godina kao jedan od rijetkih poziva zbog kojih je zaista vrijedilo sačuvati nadu.
S danom razmaka nakon Vlade Gotovca otišla je i Lea Ukrainčik. Povezujem ih ovdje zbog nekog sasvim osobnog razloga, i zbog stanovitih amblematskih značenja, na sasvim osobnoj razini, koje su Vlado i Lea imali za mene.
Lea Ukrainčik zacijelo je zaslužna što je Umjetnički paviljon pod njezinim vodstvom postao vrlo bitnim mjestom hrvatske kulture. Ali sada nije o tome riječ.
Ako je druženje s Vladom uvijek bilo u znaku naboja, upita, silovitih i pravih zahtjeva, druženje sa Leom bilo je puno blagosti i pouzdanja. Dolazio sam u njezin ured u Umjetničkom paviljonu kad bih išao u miru pogledati neku izložbu. Ili tek tako, da porazgovaramo. O bilo čemu. O likovnosti, o slikarima, o operi, o njenoj Tamari i mojoj Danici i Petru Jurju, o mojim predstavama. Ili općenito o Zagrebu. Bili su to uvijek živi razgovori, ali puni prijateljske topline, puni simpatije, ako smo razgovarali o lijepim stvarima, s blagom skepsom i ironijom, ako smo razgovarali o onima manje lijepim. Lea je uvijek imala jak kriterij, ne samo umjetnički već i etički. Vrijednosti su za nju postojale, ona ih je neporecivo prepoznavala oslanjajući se na popudbinu svoje fine, agramerske, građanske kulture. Progovarala je ona duhovnost koju su izgrađivale generacije vrijednog mitleuropskog urbanog življenja.
Vlado Gotovac sa svojom silovitom dinamikom hrvatskog kamenog ali i urbanog juga, Lea Ukrainčik sa svojom specifično zagrebačkom kulturom i finom građanskom popudbinom, tvorili su za mene amblematske činioce hrvatske sinteze zbog koje mi izgleda da u Zagrebu vrijedi živjeti.
Petar Selem
* * *
Tko te ostavio živog? Tko ti dao sjenu
da potope njome vučeš! Jer si morao
pljunuti užitak i oznojiti arenu
da odgojiš suze ondje gdje bi orao
iščupao sebi srce. I čemu si ime
već da predmeti ga mogu s tobom dijeliti,
ne bi li te, odsutnoga, odmijenili time,
što su istom šutnjom kao voskom preliti.
...........................
A pjesnici, čemu, mnogo još nakon Adorna,
vuku tanke niti besmislenog usuda.
Nedužnost je naša samo na smrt tvrdokorna,
kopija po slici nekog drevnog odvrgnuća.
Tek stranice što se pismom prazne, tu su da
raznesene budu — žetva, žuta i sve žuća.
21. 6. 1981.
Zvonimir Mrkonjić
Žudnja za slobodom
Govoreći u Zagrebu, 30. kolovoza 1991. na Trgu kralja Petra Krešimira IV, pred zgradom tadašnje Pete vojne oblasti, Vlado Gotovac se neustrašivo suprotstavio posljednjim čuvarima komunizma i ubojicama hrvatskoga naroda. Tada je proročanskim riječima izrekao da će hrvatski narod sa stotinama i tisućama pera zasvjedočiti svoje postojanje i kulturno biće. To uvjerenje izgovarao je i u mnogim drugim prilikama, naročito na skupštinama i književnim susretima u brojnim ograncima Matice hrvatske. Izgrađivao je Maticu hrvatsku potičući njezino članstvo, njezine odjele i ogranke posvuda u hrvatskim gradovima i krajevima — ne samo na čuvanje kulturne baštine i nacionalnog identiteta, nego i na stvaranje novih djela: da bismo opstali, da bismo bili ljudi.
To je govorio Vlado Gotovac koji je bio osuđen na dugu robiju i dugu šutnju. Važno mu je bilo da Hrvatska bude slobodna, i da bude zemlja slobodnih ljudi koji se ne boje opasnosti i koji ne uzmiču pred odgovornošću.
Godine 1990. i 1991. bile su godine intenzivne obnove Matice hrvatske. U mnogim gradovima obnovljeni su stari ili osnovani novi ogranci. Iako su to bile skupštine s mnoštvom evociranja iz 1971, Vlado Gotovac na njima je uvijek govorio o budućnosti i pokretao nove teme. No, u siječnju 1991. bilo je jasno da nisu na dnevnom redu samo projekti za budućnost, nego i obrana domovine. Vlado Gotovac govorio je i pisao za obranu slobode i dostojanstva, za obranu domovine i za izgradnju duhovnih vrijednosti.
Takvog predsjednika Matice hrvatske s radošću su dočekivali u Karlovcu i Sisku, u Daruvaru, Trogiru i Kaštelima, u Slatini, Osijeku i Zaboku, na pjesničkim susretima u Raklju, u opsjednutom Visu, u prognaničkom naselju Blaca, u mnogim i mnogim gradovima. Bio je umjetnik riječi i svojim je govorima obilježio Maticu hrvatsku.
Vlado Gotovac. govorio je o vrijednosti rada i vrijednosti odgovornosti, o značenju kulture u sudbini hrvatskoga naroda, o naglo probuđenoj i posvuda raširenoj svijesti da su naše kulturne vrijednosti presudno važne za našu sudbinu. Govorio je Iločanima i cijeloj Hrvatskoj da nismo mogući bez Dunava. Govoreći o Dubrovniku, ustvrdio je da smo svi Dubrovčani i da moramo sve učiniti za slobodu Dubrovnika, hrvatskog mora i hrvatske zemlje. Govori Vlade Gotovca pažljivo su slušani i pamćeni. Riječi izgovarane uz tutnjavu granata prepisivane su i prevođene, širene posvuda u svijet, umnožavane u listovima naših ogranaka, tiskane u časopisima i knjigama. Poticale su potrebu za još dubljim promišljanjima i za osmišljavanjem novih projekata u Matici hrvatskoj.
Stotine i tisuće pera novih naraštaja pronosit će snagu izgovorene riječi Vlade Gotovca koji se zalagao za izgradnju boljega svijeta.
Stjepan Sučić
Vijenac, 14. 12. 2000.
0 comments:
Objavi komentar