Na uspomenu Dubravku Ivančanu...
u prijateljstvu koje ne poriče smrt,
nego zastupa ono što je nadživljuje.
u prijateljstvu koje ne poriče smrt,
nego zastupa ono što je nadživljuje.
Pojedinosti našeg mjesta
1.
Cijela je ulica puna zlih slutnja:
Miriše tek ispečeni kruh!
Postolar pjeva neobuzdane pjesme
Čopora svoje djece, opasnih igrača.
— Sve najavljuje djelo odsutnih!
Oni mašu s otoka.
Oni viču iz rupa.
Oni živi ništa ne dokazuju,
A mrtve ih stiže šutnja doba...
— Sve najavljuje djelo odsutnih!
2.
Opasna je svaka točnost:
Kad se divi tratinčici, na primjer;
I tišina trešnje
U njoj je rumena kap
Vječnost za svako carstvo.
Između tratinčice i Heraklita
Proročke slučajnosti nemaju gospodara:
U jednoj igri za djecu, more i Sibilu.
A trenutak mnoštva —
To je poniženje s rojevima muha.
3.
Kome se obratiti za činjenice,
Poslije Platona?
Jedinstvene Kristove grudi
Probodene su. A pjeva se
Slučajno: od sjećanja do nemogućeg.
Raspitujući se o činjenicama,
Odsutni su druga strana zgode
I visine nad njima prazne su:
Skrenuvši s puta
Oni su na smetištu zaustavljeni slučaj.
4.
Mnoštvo je prepušteno samoći;
Unutrašnjost mu je oceanska —
Pučinom svjetlucaju otoci...
Poniženje i riječi izjednačeni su.
Svi su složni da ne mogu nestati!
O, nevino pričanje!
Uvijek ljepše od vremena!
To bdijenje među riječima
U kojem me oslovljava slavuj,
Kad preostaje jedino nemoguće.
5.
O, nevina ljubavi! Iznutra nebo,
Izvana zemaljska oluja!
Zamršeni slučaj anđela koji sanja
S obe strane vremena,
Tvoja je tajanstvenost...
Ruža je tvoje unutarnje kazalište.
Preostale riječi su posve nerazumljive:
Tišina snijega nad kojom samo zvijezda prolazi!
I sve što točno vidiš
S tobom dijeli nesreću.
6.
Svako jutro uspinjao si se na Topanu
U pet sati i četrdeset minuta —
Topao, ponizan i bezbrižan: u svojoj vjeri.
Svega su te ispunjavale bilješke anđela —
Zamršene, nepovratne riječi iz Imotskoga.
Ministrant i ulični apologet Golgote —
Toliko vrtoglavica bijaše u svakoj riječi!
I nitko ti nije opraštao tvoj beskraj: borove, jezero, stijene!
A vrijeme je bilo u priči o svecima
I o jednoj ljubavi, koja je tek tražila svoje riječi...
7.
U fantomskoj oluji monomanije
Duša postavlja do sada nepoznato pitanje:
Kako se piše o izvanjezičnom?
To je naša svakodnevna činjenica!
Kraj jedne zablude pretvoren u mjesto zaborava...
S više tišine biva opasniji,
S više tvari biva bolniji moj slučaj;
Ali riječi zato ispravljaju zgode:
One i tijelo isto čine
Povezujući dvije točke oblikom...
8.
Za mojom prijateljicom
I zrak ostaje neshvatljiv!
Gdje su bili uvojci zamršeni
Uzalud sada poričem grijeh... Uzalud plavetnilo!
Za njom se ne mogu sklopiti oči.
Ne mogu sanjati: Bijeg je beznadna okrutnost.
Svi njegovi darovi ostavljaju me patnji.
I ptice su ovdje bjegunci!
S mojom prijateljicom, bilo gdje,
Svaka je zgoda bezvremena.
9.
Sve što je izvanjezično istom poučava...
— Ah, te pjesme, zapetljane lukavstva patnje;
Gdje se riječi kroz tjeskobu provlače
Umjesto zanosa i stare čistoće svoje...
Uvijek sam uzalud napuštao tu muku!
Gledam: Nad nama velika tišina poniženja.
Uzalud su riječi, zgoda ostaje bezimena...
A onda, jedne noći, bukne cijeli arhipelag —
Likovi spaljeni u susretu. I da bi uopće
Sve to nešto bilo, postalo je hir...
10.
Naša kuća u Imotskom podignuta je
U prizoru starih priča. To bijaše vjerodostojno:
Kao da je svaka riječ pitanje vile!
Naivna je prolaznost svega toga... Bezlična mudrost
I po svemu nepozunat osjećaj.
Bezimena strana vremena,
Nakon svega još opasnija: s pouzdanjem u činjenice!
Dvoboj doba i ponora — cijeli je slučaj;
Tema koja predstavlja izlaz
Sveden na san u kojem tvar nije napuštena.
11.
Stari dom s gospodskim obvezama:
Tamo su znali kako se što čini,
Kad je vrijeme za koju zgodu
I tko to zahtjeva, u kojem sjaju...
Ne ulazi: Ništa nije preostalo.
Razvaline su slikovita šutnja pada;
Neuspjeh koji godine uljepšavaju...
A sanjarenje riječima vraća mjesto
Na kojem će se opet znati
Ono što je zaboravljeno: Pitanje upućeno šutnji.
Mjesto pisanja I.
Ratna skica
Lovreć bijaše pun hrvatske ratne pustoši;
Na jednoj od naših bezbrojnih granica: usnula straža.
— Ta nedokučiva zemlja, ratna šara,
Što lako zapjeva, zaboravi i usne...
Čudo kruh. Čudo bor. Čudo tišina.
Gdje se noć prepušta ponorima,
A na dnu snivaju djeca.
— Sve tu luta između granica...
Još jednom bijaše rat. Sve puno nepoznatih riječi.
Mi smo se igrali feudalnih zasjeda u vrtu.
Vojnici su prolazili neshvatljivo i ravnodušno.
Na pustoj granici naše tragedije smjenjivali su se stražari.
A nas je na svakoj strani bilo sve manje.
1952-1960.
* * *
Spavam: To je mjesto slobode.
Jedina sadašnjost kojoj sam potreban
Nigdje se drugdje neće pojaviti.
Strana prošlost i strana budućnosti
— Dvije strane okomice
Kojom uminu san...
* * *
Zima mi je. Usred noći.
Bijela zima!
Ljulja mi se. Cijele noći.
Valovima, zamirući!
Vrti mi se. Pada mi se.
U ponoći!
Odlazeći, posred noći,
Bijelom zimom:
Neću stići!
Ljudi mogu kao ribe
Ljudi mogu kao ribe: biti
S jednim svijetom u drugom svijetu.
Oni mogu živjeti u jednom svijetu,
Gledajući drugi svijet iz njega.
U svijetu koji tako gledaju,
Svijet je u kojem žive kao ribe.
Ljudi, također, mogu imati ribe,
Koje ih gledaju iz svog svijeta.
I oni mogu gledati ribe,
Gledajući drugi svijet u svom.
Tamo stoje ljudi
Tamo ljudi uvijek nešto čekaju
tamo gledaju
tamo je tišina
ona najviša
Tišina izvana hladna
iznutra pomirena
S osjećajem kobi
što možda neće doći
Tamo stoje
U nevidljivim poslovima
duše u prolazu
Zagledani niz stvarne pojedinosti
Mjesto je stalno ispunjeno
Tamo je obala i visine
sat sa zvijezde
početak i učinak
Jedne od nijemih daljina
duše u prolazu
Tamo stoje ljudi kojima se približavam
u prolazu
obalom mora
Spavač lebdi bez staze
Među ledenim oštricama šutnje...
On se oslanja na otvoreni beskraj:
Kao slučajni trenutak
Na neshvatljive riječi...
Mjesto pisanja (II)
I.
Pod tužnom vrbom
Pljusak čiste visine
Srebro pomišljenih riječi
Okiva
U tamnici kiše
U jednom oku
Ponovljena slika trenutka
U drugom oku
Otok i ništa više
Duša i Srce —
Dvije nijeme obale
Između njih tijelo
— Ponor Lepoglave —
Izjednačuje sve
Tek oblik se opire
II.
Imotski!
U tebi još ima riječi
Za mene: čujem svoju visinu.
Otok se umotao tamom oluje:
Crno zrno zemaljskog sna
Pod tužnom vrbom...
Imotski! Gospodine moga jezika!
U jednom oku Modro, u drugom Crveno
Tvojih jezera...
III.
Otočja gdje se susrećeš
S riječima bez dna
Što iz prizora u prizor
Iste približnosti oblikuju
— Ta bliskost za svaku sitnicu...
Otočja gdje tijelo je zaustavljeno riječima
U svakoj našoj uspomeni
A studena tama oka
Umnaža vlastite slike —
Zrcala u Modrim i Crvenim odajama sna...
IV.
Suhim koritom šumi presahla rijeka
I naše zvijezde sjaju na njezinom nevidljivom dnu,
A između obala lebdi teška skela u golemom odrazu.
Pjesma tog trenutka nijednom drugom ne pripada.
*
Nježnost je sjaj preodjeven tamom:
Nezaboravak jednog slučaja iz katakomba;
Gdje nas zaustavlja jedna zvijezda
Na dnu vječne tame ugašena.
V.
Beskraj je samo riječ,
— koja lebdi izvana... —
Ratnik bez domovine,
Bez pobjede i bez poraza...
Nigdje nikakvih granica —
u prostoru... —
Samo blato koje ostaviše mrtvi...
VI.
Gledam tvoj osmijeh —
Na svakoj usni jedan trag neba.
Možda zametnut, možda zaboravljen,
Pravedan trag anđela...
Gledam tvoj osmijeh —
Tišinu zrcala među usnama.
Gledam tvoj osmijeh —
Krila podignuta nad mojim ponorom...
VII.
Nestao je trag anđela —
Prividni gubitak u visinama,
Nemarni trenutak vječnosti!
S čistoćom visine
Moj ponor je dublji i tiši...
VIII.
Jedan drugi svemir
Tajno se u tebi slavi;
Prolazeći mojim svemirom,
Kao njegova zagonetka...
A ti si objašnjenje,
Koje se igra s tvari —
Dar slučaju među zvijezdama.
Napomena
Ove su bilješke nastale u kazneno-popravnom domu Stara Gradiška, od 1973. do 1976. godine.
Pisao sam ih potajno jer dopušteno mi je bilo napisati samo jedno pismo mjesečno, a najviše trideset redaka — upućenih ili supruzi ili kćeri ili roditeljima. Sadržaj pisma bio je točno određen pravilima Kazneno-popravnog doma: osnovne obavijesti o zdravlju i popis — usklađen s popisom o dopuštenom sadržaju — onoga što sam želio dobiti u paketu.
Mogao sam primiti jedan paket, težak 3, 5 kg, svaki drugi mjesec.
»Sve što nađete napisano njegovom rukom, osim pisma, oduzmite mu, i ako nije krivičnog karaktera, uništite.« Tako je glasio nalog druga referenta za preodgoj Đ orđa Mamule, javno izrečen tamničkim čuvarima i njihovim doušnicima.
Nikakvog pisanja. Nikakvog čitanja.
»Vi niste ovdje da učite, nego da korisno radite za društvo.« — objašnjavali su mi drugovi preodgajatelji. To je značilo obavljati najjednostavnije i najteže fizičke poslove — sve dok mi je tijelo izdržalo: do bolesti.
Bilješke su zato pisane u zahodu, na toaletnom papiru i skrivane u njegovom smotku. Bila je to opasna krađa riječi. Zahodi su bili čučavci s tako niskom ogradom da se vidjela glava onoga koji je čučao.
Pisao sam jedino u trenutcima kad sam bio posve siguran da u blizini nema nikoga. — Po zatvorima se uvijek netko šulja, prisluškuje, nastoji neotkriven nešto otkriti. Sve je tako uređeno da se nikad ne smijete opustiti, da nikad ne možete biti mirni.
U zatvorima neprekidno traju borbe između čuvara i robijaša.
Nisam smio prečesto ići na zahod. Postao bih sumnjiv. Za pisanje sam uglavnom koristio vrijeme poslije ručka, kad se moglo odmarati, spavati.
Bilješke imaju četiri dijela zato što sam u tri navrata morao na duže vrijeme prekinuti pisanje. Njihov je oblik posve određen mjestom i uvjetima nastanka. Njihov je sadržaj uvijek isti: moje nastojanje da opstanem, da opstane moj svijet i da tamnica u tome ne bude manje činjenica.
Stradanje uči jasnim oblicima, uči točnosti. Shvatio sam to pišući ovaj dnevnik duše. Sve što je u njemu dostojno da bude znak zahvalnosti pripada mojim prijateljima, mojoj kćeri i mojoj supruzi.
Zagreb, 10. siječnja 1977. godine.
Vlado Gotovac
Izvor: Vijenac, 14. 12. 2000.
0 comments:
Objavi komentar