2. prosinca
Napokon sami! Izdani od svih! Zapadu nije zanimljiva naša nova sloboda, Istoku je opasna kao poziv i kao pouka. Hrvatska je ponudila svijetu novost, koju nitko nije bio spreman prihvatiti. A sljepilo ostalih u Jugoslaviji zastrašuje: jer to nije samo pitanje mogućnosti mijenjanja socijalizma, to je i pitanje mogućnosti izvorne forme na Balkanu. Mržnja je ostala iznad slobode, nesnošljivost je ostala iznad nade: pobjedio je kaos naše pećine.
Tito se napokon i zauvijek vratio na stranu terora — i u socijalizmu i u hrvatskoj sudbini.
Sve što smo poduzeli bilo je fragmentarno oblikovanje naših zamisli stalno je progonjeno: bila je to velika i fatalna sabotaža: veleizdaja prema budućnosti Zemlje! Tito je sve zaključio svojim svrstavanjem na stranu onih, koji su organizirali diverziju protiv naše lucidnosti — na stranu monologa, protiv slobode.
Svuda vlada zaprepaštenje, ali nigdje očaj. Ostajemo uspravni! Takvi ćemo preći i u povijest, jer ona je sudac dovoljno spor, da bude pravedan. Svijetu je potrebna naša čast i onda kad je on izdaje.
*
Ima i prestrašenih, ima i izgubljenih. Ja im ne zamjeram, jer naš je polet bio tako nesumnjiv, uz sve teškoće: svi su vjerovali da je on u osnovi već prihvaćen, već siguran. A vrijeme smo navikli brojati dugim otkucajima! Takva nam je povijest...
Tito je središte ovog obračuna, ove tjeskobe: Hrvat protiv Hrvatske za svijet!
*
Strašno je to, da je tako jadna, tako prljava klevetnička kampanja uspjela. Balkanska špilja sa svojom podmuklom mržnjom slavi pobjedu nad europskim snom Hrvatske. Teror je postao legalan, okupacija je proglašena jedinstvom. Ali ovo je i buđenje, gubljenje iluzija. Mi danas znamo sve! I nikada više naša nada neće ovisiti o drugima: ono što netko daje svijetu mora prvo sam osvojiti! Vizionari nemaju saveznika. Za njih drugi podižu lomače.
*
Danas osjećam gorku sreću što živim u ovo doba: naše stradanje ostat će za povijest pouka i naplata budućeg dostojanstva. Ovdje je nova zemlja počela svoje prve korake. I s dubokim uzbuđenjem vjerujem, da sam u njima sudjelovao.
3. prosinca
Moji su suradnici vjerodostojni. Ja sam im zahvalan, pun poštovanja: nitko nije htio napustiti »Hrvatski tjednik«! Svi žele dijeliti zajednički i do kraja sudbinu rada u njemu! Upozoravao sam ih da posljedice njihove odluke mogu biti vrlo teške za njih, ali to nikoga nije zbunilo.
Znam da više nećemo izlaziti. Nisam im to htio reći: da još jedan dan ostanemo u našoj zajednici punoj solidarnosti, jer ona donosi uzbudljiv osjećaj dostojanstva i časti. Ovaj dan je naš najljepši međusobni dar.
*
Kako sam sretan zbog naših studenata, zbog Budiše! Ništa se o njima ne smije izgubiti za budućnost! Čuvajući njihovo djelovanje, njihove riječi, mi čuvamo svoje pouzdanje!
Slušao sam snimak s mitinga: Ne znam je li ikada naša himna tako otpjevana! Ta uzbudljiva, ta dramatična i odlučna glazba mladenačke volje! Bio je to onaj zagonetno snažni glas naše drevne i uvijek i ponovno žive pastorale: Hrvatske čestite i pune rana; Hrvatske stalno na lutanju i uvijek pune pouzdanja; te čudesne domovine ludosti i sanjarije!
*
Svijet u nama odbacuje vizionarsku liriku ovog brutalnog doba. Jadni svijet!
*
Nitko nije mjera ovog trenutka i nitko ga ne može promijeniti: ni dolazeći, ni odlazeći. Neće ga dotaknuti buduća poniženja, izdaje, krivotvorenja. Njega ne raznose naši gubitci: oni su pustinja iz koje se taj sjaj uzdiže, prema budućnosti...
4. prosinca
Ovo bi bila nepodnošljiva sramota, da sva pisma, brzojavi i izjave upućene Titu stvarno predstavljaju mišljenje i osjećanje našeg naroda. Ali sav taj košmar, taj jad samo je partijska samokritika, ružan prizor propasti jedne politike: pad bez dostojanstva, uz orgije bestidnosti.
*
Srpski intelektualci preuzeli su na sebe strašan grijeh izdaje slobode, napuštanja novog, diverzije protiv budućnosti. Tako je njihova mržnja prema Hrvatskoj postala dvostruka sramota.
*
Ja više nemam nikakvih mogućnosti za djelovanje: ne mogu odgovoriti na uvrede u kojima mi se osporava elementarna ljudskost, lišen sam osnovnih prava na samozaštitu! Napisao sam da Hrvatska treba biti svakome moderna, slobodna domovina, na primjer, a Tito tvrdi da želim državu Pavelićevog tipa. To je i kao revolucionarnost previše!
Čeznuo sam za pisanjem pjesama, za knjigama i mirom. Ni slutio nisam koliko je sramote potrebno izdržati da bi se to ostvarilo...
*
Odlučili smo da HT više ne izlazi. Jer mi ne želimo prelaziti u ilegalnost, ne želimo se baviti subverzijom: Mi nismo stranka, mi nismo partija, mi nismo političari. Sve što smo htjeli bila je Hrvatska, slobodna i pravedna!
Ostali dio našeg programa odnosio se na nove zamisli; na obnovu jednog doista kultiviranog načina života, života obasjanog pouzdanjem planetarne utopije, pune raznolikosti, u harmoniji. Čovjekov svijet treba postati originalnost, u kojoj je za uvijek spašeno svako postojanje!
*
Nikad se nisam bojao prigovora da sam žrtva jedne divne i nemoguće bajke. Jer sve moguće dolazi i bez sanjarije i bez ludosti koja ne vjeruje u granice. Život se počinje uspinjati tek nakon toga!
Moja želja za akcijom bila je želja da odmah ispričam svoj san i pozovem bližnje da ga sa mnom neprestano održavaju u svakodnevnom životu: kao početak budućnosti!
Neću napustiti zvijezdu svog obzorja; siguran da će jednom svo vrijeme Zemlje biti u skladu, sabrano, postavši tako njezina vječnost.
*
Prije dva dana slušao sam Krpanovu svirku u klubu književnika. I najednom je iščezla ova drama, kao trenutak pada i nesporazuma: Bio sam u prostoru gdje duša polaže jedan drugi račun, račun svoje svemirske avanture — avanture samo zato, što ne razumije svoj položaj i ulogu.
»Leteće vizije« Prokofjeva bile su takav događaj lirike, da u meni danima traje jedna pojedinost puna radosti. I dok trpim, u njoj se okrepljujem!
*
Jagodi i Dušku Rakiću zahvaljujem dvije noći pune prijateljskog drhtanja i burnog zamiranja... Tako draga je bila ta potvrda vjernosti i zajedničkog pripadanja ovom jadu.
5. prosinca
C ijeli dan netko dolazi i netko odlazi... Jutros je bio i Stamać, navečer i Zuppa: nakon dugo vremena došli su na razgovor. Toliko je težak trenutak, tako su teška pitanja... I jedini je odgovor šutnja... ili pad...
*
Mnogi i dalje strahuju za mene: da ću biti uhapšen. Ja im kažem da u to ne vjerujem — i smirujem ih...?
Naravno, ništa ne radim. Ali nisam zbog toga uznemiren: sve je već na putu u mir koji je pun nesreće i pisanja?...
*
Tvoje plavetnilo drevni čas sudbine
Opet ustajemo krećemo ljubeći
Nitko ne misli na kraj
Tiho polazimo krvi je premalo
Naše strasti u šapatu tvoje katakombe
A tvoj je lik za svakoga drugačiji
I svakome si drugi razlog pružila
Na svakom mjestu s drugim
Ljubav se u visini rađa
I svaki govori da si jedinstvena
Ljubavi
Zamko svijeta u svim mrtvima
8. prosinca
Stalno vijesti, glasine: raste psihološki teror, raspirivanje straha. Mene već tri dana prate kamo god maknem.
Sinoćnja sjednica Izvršnog odbora MH bila je mješavina ludosti, drskosti i nedužnosti. Kako groteskno djeluju optužbe protiv tog skupa! Ali »aktivisti« u njega sumnjaju, sudeći po sebi: po svom ponašanju, po svom značenju; jer znaju za svoju nakanu, kojoj obazrivost nije bila potrebna.
*
Suspendiran sam na TV. To bi mogao biti početak represija. Ne strahujem već osjećam gađenje nad razmjerima ove izdaje. S mukama moje dostojanstvo samo raste. I do sada je to bio njegov put i njegova energija.
*
Svi govore da ću biti zatvoren. Znam da me žele ušutkati, već dugo. Iz dana u dan to biva manje korisno njima, manje važno meni. Ako nisam uspio ostvariti sve za što sam bio sposoban, ostavio sam bar skicu ideje o tome! Mnogima ni to nisu dopustili, u ovom vremenu koje se toliko hvali slobodom, na sve strane.
*
Miran sam, osjećam opuštenost bezuvjetne nade. I radujem se što moja duša u njoj nema što skrivati: ona je nevina prema svijetu, ona je puna djetinjstva i sanjarija o svemu, sanjarija ljubavi, briljiranja, visine.
Neka se dogodi sudbina, koja mi je zbog toga namijenjena! Krist je rekao Judi: »Što činiš, čini brže!«
9. prosinca
Dogodilo se ono što sam očekivao, u što sam uvjeravao Izvršni odbor MH: HT nije tiskan. Sada napokon vjeruju i najtvrdoglaviji.
Danas sam Jonkeu predložio da svi podnesemo ostavku: to će smiriti strasti oko MH — što je svima potrebno... Mi smo stalno upotrebljivi dokaz u ovoj ludoj kampanji evakuiranja Hrvatske iz svijeta i legalnog života: Jonke je prijedlog prihvatio. Pridružili su se i Ivičević, Đ odan, Veselica, Iveković.
Stišavanje lakovjernosti može nam samo pomoći. Moramo shvatiti trenutak ozbiljno, jer njegova ludost nije smiješna već mračna.
*
Sada se Hrvatska treba svesti na tišinu punu žive duše. To je jedini program za djelotvornost naše nade.
*
Redakcija je danas definitivno prestala postojati. Zavolio sam te vjerne ljude, zahvalan sam im na odanosti. To je moj dobitak u HT-u.
*
Sinoć sam gledao Bakarićevu dramu »Smrt Stjepana Radića« u izvedbi Varaždinskog kazališta: živahan plakat glume, spretna režija s angažiranim pretjeravanjem; politički feljton igran u okolnostima koje uzbuđuju analogijama.
U razgovorima vidim: ljudi se već pripremaju za tišinu... za solidarnost u njoj i rad koji svakodnevno zastire, a vječno ozvučava.
*
Cijeli dan nove političke vijesti: sve punije žestine obračuna. Vatre pobjede i poraza pale se sa sve većom bukom.
*
Moram zabilježiti kako je Ladan glumio hrabru lakoću optimizma i na prvi poziv da nešto poduzme odgovorio: »Ne, ja sam činovnik!«. To je izazvalo opće negodovanje u Izvršnom odboru MH. Ali brzo će svi zaboraviti taj bijeg: čim budu prisiljeni na novi, zajednički!
Ili: govoriti o Tuđmanovoj žestini, koja završava u smiješku preopterećenog čovjeka — kad bi trebao nešto učiniti... Osmijeh iz azila znanosti...
Pejovićeva energičnost raspala se pred upozorenjem na odgovornost...
Filipović je rastužen i ironičan napustio to zasjedanje; šapnuvši mi: Oni ne razumiju, da je sve u ovom trenutku pitanje principa i morala.
Neopisivo doba! Golemi sram, zbunjenost, panika i priglupo kreveljenje ostarjele političke nade.
11. prosinca
Izvršni odbor MH danas je dao ostavku. To je udarac pogromašima: više nema »žarišta kontrarevolucije«! Sada moraju nešto novo izmisliti. Oni će biti sigurno iznenađeni našom »krhkošću«: Tako brzo nestaju te silne opasnosti za državu! i tako bezbolno...
U isto vrijeme postaje sve očitije da mi nismo jedini cilj napada: Tražio se izgovor za likvidaciju Hrvatske i njezina značenja. Jer samo to može objasniti apokaliptičku mržnju s Dolancova lica dok je govorio o Hrvatskoj; samo to može objasniti izjave Milke Planinc, provokatorske laži kojima je svrha huškanje vojske protiv Hrvata! samo to može objasniti Čanadanovićeve napade i prijedloge što žele uništenje naše kulture, naših intelektualaca.
U pitanju je velika osveta nad Hrvatskom: osveta dogmatskog socijalizma, resantimana, nacionalne mržnje.
*
Zaprepašćuje jarost kojom se sada napadaju Savka, Tripalo, Pirker i drugi. Nema tako bezobzirne organizacije koja ljude na taj način sukobljava, ponižava, etički razara. To je demonizam! I na njemu, samo na njemu, počiva sve! U svakom trenutku moguće je izazivanje ludila, pogroma, obračuna, afera...
Hrvatska pruža barbarogenijski prizor mahnitanja, koje će sve razoriti. Naravno, ne zauvijek; ali ovo je golem gubitak i to više strašan što je besmislen, povijesno katastrofalan.
*
Ono što se po Hrvatskoj događa pokazuje da partija nema nikakvih drugih ciljeva, normi i ideala osim sebe same. To objašnjava situaciju s Francuskom poslije potpisivanja Njemačko-Sovjetskog ugovora, i situaciju s Čehoslovačkom, i Mađarsku — sve, sve! Pravi komunist ima svoje biće u središtu partije. U njemu se zbiva njegova sudbina. On samo povećava svojom slijepom vjernošću, koja raste s udaljenošću od centra, udjel iracionalnog u planiranim pothvatima; on im daje karakter hajke i privatnog obračuna, nemilosrdnost straha, mržnju s nadom u uspon na ljestvici moći... Politika se svodi na tehniku moći.
*
Očekujem jutro: pitam se tko će izabrati koji put? Ali već sam tužan... Više nema vremena za žrtvu, koja bi potresla ove nesretne dane, njihovu čast učinila spremnom na novi pothvat.
Ono što smo učinili može biti efikasno samo »na dugu stazu«, kao što naša nesreća može biti poučna tek onima koji je s nama ne dijele.
*
Užasan je moj rastanak s aktivizmom! Pun mraka, pun stradanja, pun mržnje... To je propast velike hrvatske šanse u kojoj je bila moja nada i njeni dokazi.
Opet nebo daleko zemlji! Opet traženje novog razgovora!
*
Ali jednom će upravo iz ovog stradanja, iz ovog tragičnog iskustva o značenju slobode i dostojanstva nastati nova, anarhična, kultura! Bit će to doba u kojem će svatko biti samo duša na Zemlji!
*
Samo duša uvijek i svima istog Boga!
Kad i pojedinac i zajednica nadvlada čudovište Državu...
(Ah, koliko je taj san, nekada, bio jednostavniji, prisniji!...)
*
Nije to anarhija pravde, nego anarhija raznolikosti. U njoj nema politike, nema ideologije, nema povijesti: svaka je točka apsolutna.
12. prosinca
Prvi dio sjednice pokazao je da u CK žele što prije smiriti situaciju: prije svega po uvjeravanju da se neće napustiti osnovni principi dosadašnje politike. To treba olakšati atmosferu u zemlji, uvjeriti Hrvatsku da ona ništa ne gubi, da će tek sada biti omogućen »konstruktivan« rad u ostvarivanju njezinih zahtjeva.
A kakvo je to petljanje, cijela ta sjednica! Bezobzirnost u kojoj se ponavljaju dijelovi Savkinog programa. I ti fragmenti žele se predstaviti kao novi, cjeloviti program!
Jedno nisu mogli prikriti: tupu, tromu atmosferu sjednice. Jer njihova je zloba ipak prestrašena. Ničeg svečanog! Oni su lišeni slavlja pobjede.
I tako je Hrvatska preko zavjere partijskih Ferdiščenkâ vraćena u trivijalni tijek socijalizma. Predana je zlobi mediokriteta. Ne mislim samo u partiji gdje ih je uvijek bila golema većina: predana im je u svim sferama života.
Sa zaprepašćujućom jednoličnošću odvijala se pokajničko-borbena sjednica CK. Jer oni smatraju svojom dužnošću to ponavljanje, oni jedan drugom moraju dosađivati, da bi pokazali složnost, monolitnost. Sve drugo izgledalo bi kao opasno izuzimanje.
*
Večeras je objavljeno da su uhapšene vođe studenata. To je početak represija. — A onaj tko ne zna opraštati mladosti, odriče se budućnosti!
Moja tuga raste: studenti su po gradu demonstrirali i dobivali batine. Tako ovaj trenutak priprema u njihovoj boli nove, buduće nesreće.
Opet je odgođen mir i spokoj mojoj dragoj zemlji, tom sanjaru kojeg uvijek budi stradanje.
*
Postao sam promatrač. Ali još se nisam vratio svojim knjigama: događaji su me od njih udaljili i više nego sam mislio.
Za povratak moram otkriti postupak maksimalno efikasan. Prvo: više ne slušati vijesti, ne gledati TV. Moram preko bijega doći do budućeg rada. Samo napustivši cijelu svakodnevnost mogu joj pristupiti s druge strane i u miru potrebnom za taj pristup. U ovom slučaju nema redukcije, nema eliminacije: sve se mora ostaviti, da bi se našla nova mogućnost rada.
Ujutro započinjem svoj metodički odlazak. To je sada početak: naći novu točku.
13. prosinca
Antropocentrizam: Spasiti čovjeka znači spasiti Svemir. Ali u našoj sudbini on se doista zbiva! Njeno znanje dakle i tako postoji. — Mi smo se pojavili kao strategija vječnosti.
*
Dostojanstvo uvijek ostaje utopijsko; ne uspjeva tamo gdje su mu ciljevi. Ostajući uzor, njegovi stradalnici svjedoče dalje od naše povijesti; u ime te daljine kao svog sna.
*
Ovo je polovičan dan: sve mi je u njemu anomično! Putnički trenutak, s rubljem u kovčezima... To je sva poputbina bijega što ga pripremam samo radi povratka: napustiti toliko zanosa za Hrvatsku na jedan način, da bi ga u drugom radu obnovio. Put od novina do knjiga, jučer planiran, danas već započet: i njegovi prvi, teški gubitci.
Stari, uvijek isti put od kuće do TV i nazad (dok se suspenzija ne pretvori u otkaz!). Ponavljanje što dušu ostavlja na miru, što srcu daje slobodu.
*
Danas je Dragosavac napao način uređivanja »Pisama čitatelja«. Žao mi je što nismo sačuvali sva pisma da mu ih pošaljemo. Tada bi mogao vidjeti što nismo objavili: hrpe koljačkih, četničkih prijetnja. Uostalom, on za takva pisma zna. Primali su ih i Miko, Savka, Pirker, Šibl i drugi.
Naš izbor osnivao se na suzbijanju niskih strasti.
Analiza HT bila je izraz mržnje i uvrijeđenosti: sva bez dokaza, kao i uvijek.
14. prosinca
Danas je moja tjeskoba najdublja. I zamor. Spavao sam punih 11 sati; ne odmorivši se.
Mogu samo čitati. Ali bez strasti: po programu održavanja budne svijesti. Ništa više. Osjećaj uzaludnosti suspendira i volju. Sve mi je postalo teško i sumnjivo.
*
Vani je bilo nekoliko lijepih dana. Vani! Za mene su oni prava priča... To je jedinstven doživljaj, pun boli, pun stradanja.
*
Odiseja — epizoda s Kirkom: Na putu do Itake pretvoreni u svinje...
*
Jučer sam oko 7 sati prošetao gradom: išao sam pogledati što ima novo u knjižarama. Jutros mi je Cerovec prenio poruku studenata: Gotovac se ponaša kao somnambul. Šeta uokolo očigledno na opažajući što se oko njega zbiva. A bilo je dovoljno da ga okruži mala grupica provokatora i počne vikati Savka-Tripalo: odmah bi ga uhapsili kao organizatora provokacije.
Dragi mladići! kako su pažljivi i kako pametni... Stradanje ih je već učinilo razboritim, usred mladosti... I to je najtužnije u ovom trenutku Hrvatske!
15. prosinca
Nitko ne obavještava javnost o epopeji naših studenata. Oni iskupljuju veliko poniženje, dok im pendreci usađuju kičmu.
To je nova generacija, generacija pokreta.
*
Ja sam praktično u kućnom pritvoru. Izlazim samo zbog najnužnijih poslova: na jedan ili dva sata. Vrijeme provodim u rastrešenosti... Sve što pokušam uraditi raspadne se od bezrazložnosti. Potpuno su blokirane misli koje nisu u neposrednoj vezi sa svakodnevnim: među njima vlada nered i ironija.
A sam nisam svjedok događaja na ulici. Pričaju mi ih sudionici i ja iz toga sabirem pravu sliku. Prihvaćam samo ono za što imam više svjedoka koji se slažu.
*
Danima se ponavlja vijest da sam uhapšen. I ja danima čekam da se to konačno dogodi.
Danas sam dobio i poziv na saslušanje od disciplinske komisije TV. U novinama i na radiju objavljeno je da sam suspendiran; s prijedlogom da budem izbačen s posla.
A kako su nepismeni, kako pravno komični dokumenti o suspenziji! U njima se ogleda i trenutak i prljava glupost Golubovićeva. Čak mi je pripisao tekstove drugih!
*
Prevario sam se. Vjerovao sam da će promjena biti lakša i brža: već zato što sam je dugo želio. Ali okolnosti su sve poremetile: Put do pjesama, do knjiga postao je dug i gotovo neprohodan... pun cerekanja nad besmislom.
16. prosinca
Hrvatska je do sada bila pritisnuta istočnim grijehom ustaštva. Sada joj je nametnut istočni grijeh kontrarevolucije. Ona u socijalizmu mora živjeti uvijek s jednom otvorenom ranom, koja će je slabiti.
*
Naša drama počela je onoga dana kada je nekažnjeno prošla izjava Antonija Isakovića da u Hrvatskoj vlada atmosfera minhenske pivnice. To je bio zalet klevetničke kampanje — a sudbina izjave početak moje strepnje.
*
Sve teže podnosim posjete. Ne osjećam potrebu za razgovorima. Ali moram biti strpljiv, jer prijatelji dolaze k meni zbog solidarnosti. To me uzbuđuje, izaziva moju zahvalnost i uvećava težinu svakog trenutka.
Zamoren sam neizvjesnošću... i potpunom bespomoćnošću.
*
Sređujući bilješke čovjek neizbježno pomišlja na smrt: već sada znam da mnoga zamišljena djela, pribilježene planove, nikada neću izvesti... I rastajem se od njih... ostavljajući ih u redu kojemu samo smrt može dati konačni smisao: smisao dokumenta. Banalnog, naravno, jer nitko nije umro dovršivši sve svoje zamisli — nitko osim Krista; što znači da je božanska sudbina jedina i na zemlji potpuno ostvarljiva.
17. prosinca
Sređujem rukopise. To je mehanički posao, jedini koji mogu sada obavljati. Kao da se bavim ostavštinom...
Naravno, dosadno mi je. Ali za ovaj rad dovoljna je disciplina. Posebno moram stisnuti zube pred tekstovima koje bih najrađe bacio... ali su mi još potrebni; i pred tekstovima koje nisam završio... niti znam hoću li to uopće učiniti. Neuspjesi i fragmenti svaki na svoj način rastužuju!
*
Premalo privatnog — to je moja trenutna nesreća. Sav sam bio »na raspolaganju«!... Predstoji mi sabiranje. Ali ono ne smije biti dramatično: ne bih to mogao podnijeti. Odviše sam rastrojen, umoran i pun tjeskobe.
*
Propadaju mi divni dani: puni sunca, topli. Ah, moje šetnje! — sjećam se ljepote ranih zimskih popodneva iznad Šestina... Sjedim okrenut leđima prozoru i gledam jedan puteljak: čista grafika! Onda sve iščaram! Ostanu samo sunce i pluća puna svježine; lakoća i igra, zaborav... A pokraj mene, na parketu, trak sunčani!
*
Znam da ću opet raditi, ali ova unutarnja pustoš, ova praznina postaje nepodnošljiva! Tako izgleda krâj nakon naglo utihle bitke.
19. prosinca
Hrvatska je jedina država koja stotine godina postoji samo od riječi i u njima! I kad imamo nešto više od govora, uvijek je to premalo za ostvarenje države! koju mi, uostalom, već dugo, dugo i zamišljamo samo kao zajednicu s nekim drugim...
Mi imamo Oca domovine, ali nemamo Oca države! Mi smo narod koji postoji samo po djelima duha. Sve drugo u svom postojanju zamišljamo kao dio cjeline koju sačinjavaju i drugi.
Naši političari rastu sa sanjarstvom. Njihova je veličina u sposobnosti da zaborave svoju nemoć. Oni govore ne osvrćući se na to da nemaju na raspolaganju nikakvu moć za ostvarivanje svojih programa. Hrvatska postoji samo kao svijest! I pravo je čudo, neshvatljiva je činjenica koliko je to snažno postojanje! Naš Sabor spada u političke čarolije!
*
U porazu ne pomaže ravnodušnost, nego besmislenost! Tko nju ne izabere mora postati podanik.
Otmjenost nikada ne ostavlja svoje bez razlogâ. Oni uvijek imaju zašto nešto poduzeti.
*
Nastupa trenutak uzvišene ludosti! A mi nismo spremni! mi smo trivijalni!
20. prosinca
Kakav dan! Ujutro disciplinska komisija TV koja me isključila iz ustanove. Popodne MH: predavanje ostavke Upravnog odbora. U oba slučaja duge i uzaludne rasprave, jer sve je već određeno, sve nepromjenjivo: ostaje samo izvedba: upoznavanje poniženja i nemoći.
Ali sad su gotove, prekinute sve moje oficijelne veze s društvom. Nemam nikakvih obveza, nikakvih dužnosti: sam na povratku svom osobnom svijetu...
*
Jadni ljudi! Poniženi strahom, prisiljeni da sude protiv svojih uvjerenja. Bespomoćnost samo uvećava njihov jad, njihov moralni slom. Ali uskoro će ih utješiti misao da nikome ne bi mogli pomoći nanijevši sebi neprilike. I opet će zavladati mir u njihovim poniženim dušama; mir koji slomljene priprema za izvršioce mnogih zala...
*
Stalno dobivam poruke u kojima mi mladi ljudi savjetuju da se čuvam. Oni smatraju da sam ovoj zemlji potreban. To je prva generacija koja je u mom djelu našla pouku i vrijednost. Ali danas već stradaju!
21. prosinca
Njih dvoje su novi likovi, među onima koji predstavljaju naše političke ideale. U njima je sabran sadašnji trenutak i njegove demokratske mogućnosti, u socijalizmu. Njihov neuspjeh je također imanentan ovom trenutku: čak planetarno! Istodobno on nadilazi tu fatalnu granicu kao politička sanja, kao nacionalna nada i nacionalni spomen!
*
Porazna bespomoćnost mudrosti u trenutku raspuštene sile... Svaka dubina najednom se udaljuje, gubi među sanjarijama: ono što će jednom možda biti djelatno u svakodnevnom, danas je samo igra usamljene lucidnosti. Ima dana kad je briga za veličinu duha osuđena na nemoral: jer izdaje patnike.
23. prosinca
Rasap knjiga! Čitam ih i čine mi se potpuno bespredmetne. Drugi je to svijet u kojem postoji njihovo značenje. Ovdje su one samo luckasta igra neprisutnosti.
Mudrost priprema tragediju. A kad se ona počne zbivati, sve pouke su bespredmetne. Onaj tko strada otkriva daljinu u kojoj ostaje učilište našeg srca: ta plemenita sanja između zvijezda i duše.
*
Nakon djelovanja meditacija je spasonosna slabost, koja štiti od potpunog poraza: izgubivši sadašnjost u njoj čuvamo dušu. To je veličina ovog trenutka.
*
Ostavka za ostavkom: rasap nade i časne mogućnosti djelovanja.
I neće biti Ponoćke! Taj oprez prema obamrlom gradu djeluje groteskno. Ali on je sigurno dio zamisli cijele igre... za održavanje pritiska i prava što iz njega proizlaze.
*
Ta lica sretna dok slušaju prijetnje! Jer one najavljuju njihov izlazak na pozornicu, njihovu predstavu već režiranu u snovima punim mržnje prema nama. Tražeći slobodu mi smo im oduzimali značenje. Tražeći pravednost mi smo im oduzimali svrhu.
*
Ovaj napola živi grad u sunčanim danima... Sve puno svjetlosti. Sumorna lica u televizijskim izvješćima: radnici bez vjere.
Ja ne izlazim iz kuće. Ono što mi prijatelji kažu i ono što vidim na TV isto je. Takav je trenutak da je manipulacija slikom nemoguća. Oko kamere i oko onih koji stradaju isto vide, o istom govore.
Mislim na mladiće u zatvoru: patnja je uvijek pokretala energiju Hrvatske.
26. prosinca
Posjetio me Slobodan Novak: on dolazi samo onda, kad misli da mi je teško. Ide za patnjom! Prijateljstvo koje se budi pod udarcima, koje se odaziva na opasnosti. Za običnih dana ono se smatra suvišnom sentimentalnošću, koja lako izaziva nesporazume.
*
Previše pijem. Osjećam zamor u tijelu i bezvoljnost u srcu. Ali tako se vode oni slavni vedri razgovori za koje je sve samo materija... prepuštena bjelokosnim invencijama... ili rutavosti bez ikakvog programa, osim buke.
Ipak je to prejako lječilište: ono boli stišava rasapom.
*
Stari članovi partije odmah padaju u izdajničku paniku: oni su toliko svoje osobe žrtvovali da se više nemaju na što u samoći osloniti. I upoznali su nemilosrdnost obračuna... u čemu pobjednici i pobijeđeni stiču isto iskustvo.
Tko je žrtvovao sebe mora postati discipliniran! jer jedino tako biva na okupu.
*
Duboka tjeskoba: ne mogu ništa poduzeti. Ne znam kamo vode svi ovi događaji, koliko su opasni, opsežni i trajni. Besmislene optužbe održavaju besmislene mogućnosti. Vrijeme kad ništa nije isključeno. Naprotiv: opet je sve moguće... U svakom pogledu sam nemoćan: ništa se ne razaznaje, ništa se ne može predvidjeti. Razum je bez ikakvog uporišta: mogu se izjednačiti posljedice nevinosti i posljedice zločina.
Neprestano traje teror glasina i straha što ga šire. I nema znakova da se u bilo čemu posustalo. Oni koji zavode promjene žele otpor, žele sukobe. Razočarani mirom, tišinom: nema tako bučno najavljenih neprijatelja, nema njihovih snaga... Naravno, novi upravljači ne pristaju na »mnogo vike ni za što«: to bi bila sramota nakon svega. Strašno bi ih pogodio zaključak: Tresla se brda, rodio se miš. I oni hoće od te skupo plaćene istine napraviti svoju istinu: izmisliti kontrarevoluciju. A to neizbježno vodi u bezočnost, u nemilosrdnost, u brutalnost. Najgore stradaju oni koji bezrazložno stradaju. Nevinost izaziva bijes kad se nađe na mjestu gdje se očekivao prijestup, zločin, urota.
*
Svaki plan podrazumijeva budućnost. Ja zato ništa ne mogu raditi, ako to prelazi trenutak.
27. prosinca
Mahnito, prljavo optuživanje! Beščašće na djelu! I ništa ne možeš poduzeti! Svaki glas obrane izaziva još veći bijes.
Sve je već utvrđeno. Ne mora se više razmišljati o čemu se govori, o komu se govori. Važno je samo što se govori. U tom raspustu svi se natječu: nastoje nadmašiti jedan drugoga u optuživanju. Ništa se više ne mora dokazivati: napad isključivo zavisi o imaginaciji govornika. Ovo je trenutak za napredovanje u karijeri, trenutak uvijek opasan; a posebno za one, koji mu služe kao razlog.
*
Beogradska štampa sablazan izdaje slobode pretvara sada u sablazan denunciranja pojedinaca. Sramota dakle traje! Jer mržnja je uvijek amoralna i nezasitna. Njoj prljavštine i stradanja nikad nije dosta.
Oni znaju da se ne može uništiti Hrvatska ako se ne uništi ljubav prema njoj. Zato nastavljaju svoju hajku s genocidnim programom. I jednog dana netko će te klevete uzeti kao vjerodostojne dokumente o nama, osnovu za pisanje naše povijesti. Jao pobijeđenima! Oni ne mogu demantirati laži o sebi: šuteći i očajni gledaju kako se priprema materijal njihove sramote za budućnost...
(Nin, Večernje novosti! Vlada Miletić)
*
Vidi li se uopće moje pravo lice kroz toliko blato!? toliko prljavštine kojom me zasipaju!? Krist je ostavio na rupcu Veronikinom svoje pravo lice. Hoćemo li ga mi moći ostaviti? Ili smo osuđeni da nestanemo unakaženi grijesima koje nismo počinili? Grijesima ispod kojih će zauvijek iščeznuti naša istina — ono za što smo jedino stvarno odgovorni?
Nemoć u jednom jedinom trenutku može biti nemoć zauvijek i za sve! Ta nesreća pogodila je mnoge kao najveća nepravda na zemlji.
28. prosinca
Ova se tjeskoba može pobijediti jedino zaboravom svakodnevnog. Pobjeći od potopa galame o kontrarevoluciji u koju se pretvorila cijela naša javnost! Novine, radio i TV neprestano ponavljaju isto: u pravom ludilu! Jedna politička laž postala je sve što se može čuti i sve što se može reći. Ovakvu hajku nikad nisam doživio.
*
Moram početi nešto sustavno raditi! Naravno, u daljini! u azilu! Samo to mi preostaje, jer sam toliko nezaštićen pred klevetama, pred provokacijama. Moj posao zato ne smije imati u sebi ništa od ovog trenutka: tema mi treba pružiti izgnanstvo.
*
Oni koji se raduju zato što se u Hrvatskoj upotrebljava pendrek pripremaju i sebi zlo. Jer prezirući slobodu zaustavljaju čovjeka... i u sebi.
*
Osjećam odbojnost prema pjesmama. To znači da sam bolestan?! U njima vidim nešto idiotsko! Uostalom: uvijek sam ih sumnjičio!... Nije dakle sve u ovom trenutku... Mene užasava činjenica da glupanu polazi za rukom napisati pjesmu. A bolest postoji: jer ne mogu pobijediti odvratnost. I to je pitanje ovog trenutka.
*
»Poraz će postati nešto uvijek prisutno.«
»...kružiti između realnosti i utopije.«
J. J. Servan-Schreiber
29. prosinca
U našem rukovodstvu raste prezir prema masama. Nova elita smatra ih bezbitnom materijom, koju ona oblikuje; energijom na raspolaganju, koju ona raspoređuje. Ništa nije ostalo od Lukacseve »pobune masa za um«! U ime socijalizma one su duhovno ispražnjene! (Govor M. Planinc, V. Mimice — na primjer.)
*
Socijalizam po drugi put pretvara hrvatstvo u sramotu! Na taj način se suzbija naša vitalnost u pitanjima slobode, naš individualizam, inicijativa, cijela zapadna tradicija u našem životu.
30. prosinca
Danas sam dobio odluku o isključenju s TV. Sad sam potpuno bez posla i bez ikakvih prihoda. Shvativši da je Golubovićeva (direktora TV) prijava neodrživa, oni su izmijenili optužbu u obrazloženju. Moja je krivnja napokon svedena na krivnju HT-a. Drugog izlaza i nisu imali.
Poštivajući legalitet i kad je potpuno ukinut — dakle prihvaćajući igru — ja ću iskoristiti pravo žalbe. Ali u žalbi se neću igrati. Optužba mi na to ne daje moralno pravo.
*
U nekim poduzećima morali su pozvati vojsku da bi radnike prisilili na pljesak pozdravnim telegramima. Jedino tako je njihova podrška postala glasna! I novo je rukovodstvo s tim zadovoljno!
*
Bio sam u Gornjem Gradu, oko podneva, na šetnji. Iz gimnazije je izašla grupa đaka i počela skandirati: Savka! Savka! Onda je jedna od djevojka uzviknula: »Tko nam dirne Tripala i Savku, j(...) ću mu i oca i majku!« — A glas joj je bio tako lijep da sam se zaprepastio...
Po zidu gimnazije bile su svježe ispisane parole, pune usporedbi s fašizmom.
*
Umoran sam. Još jedna godina prolazi. Sve je manje mogućnosti da ostvarim svoje planove. Umrijet ću, to je sigurno, ne napisavši svoje najvažnije knjige.
1. siječnja
Novi početak i uvijek isto — nerazlučivo. — Dočekali smo Novu u našem stanu, s Rakićima. Nitko se nije ni oko čega trudio. Prijateljstvo: dobra volja, toplina, mir, bliskost. — A poslije: Jutro bez mamurluka, bez umora, bez nerazgovjetnih uspomena i njihovih strepnja... Uvijek nekakvo kajanje, osjećaj besmislenosti i obveza da se nastavi s veseljem...
Cijeli grad je bio tih. Na ulici gotovo nikoga. Malo se obilazilo uokolo, još manje lutalo... Danima se već znalo da u lokalima neće biti odveć bučno: rezervacija gotovo da nije bilo. Tužno za ugostitelje.
Snježilo je i odmah se otapalo.
Početak godine pun neizvjesnosti. Samo je za ovu jednu noć rastjerana tjeskoba. Ujutro se već vraćala. Završio se predah u slavlju, trenutak opuštanja u zaboravu, svima potreban...
Ja čekam udarac, koji se već posve približio... Po svemu se već opaža njegova sjena — duboka... Ali čovjek za nju nikad nije spreman. Nikad!
*
Kršćanstvo još nije — nigdje!... — dodirnulo čistu zemlju. Svugdje je nasljednik neke baštine i to je bogatstvo njegova povijesna drama. — Napuštaju ga prije nego su mu postali vjerni. Osuđuju ga za grijehe, koje su mu nametnuli, kao oblike iskupljenja...
2. siječnja
Veličina nije u tome da se banalno napusti, da se uzme u obzir. Naprotiv, ona je jedino s njim moguća. Bez njega je svaka zamisao samo san. Sve se provjerava u njemu — i trijumf i tragedija. Ah, to gacanje u glibu, taj smrad, plodnost, tupost...!
*
Paralizirani strahom, stalnim uzbunama, mobilizacijom... Tako se vlada kad više nema osobe, privatnog, intimnog, kad je pojedinac samo fantom prošlosti, samo lik farse. — Iznutra zavjera, izvana uzbuna.
Pobuna je bezuvjetno prihvaćanje apsolutne duše. Samoća, pred Vječnošću. — Ostati u strahu, to nije samo paraliza: kukavičluk se, veoma često, iskupljuje bezobzirnošću, bezdušnošću, bezličnošću.
Pobuna se mjeri količinom tvari: što više tvari, to više veličine! Herojstvo je najveća mijena tvari: forma koja obuhvaća smrt... — kao što se žrtva mjeri učinkom za sve.
*
Sve manje je vrijednosti koje su moguće bez veoma oštre stege, bez samozataje, bez askeze, bez otmjenosti, bez distance. Odbiti sve što je svima potrebno! — to je metoda, to nije zasluga.
Put može izabrati samo onaj tko je sam: Apsolutno, fatalno, uvijek se obraća usamljenom. Put razlikuje. Sredstva razlikuju. Teror guta putnike, teror neizbježno i uvijek ostaje bez cilja. Njegova svrha završava u njegovoj praksi, dok cilj postaje puka tlapnja... — kojom se peru ruke... S utopijom: izvanjezična tlapnja.
*
Jesti. Piti! Zadovoljstva koja umrtvljuju, umiruju... koja, na kraju, na sve pristaju.
Samozataja je metoda spasa, stega je početak dostojanstva, forma je mjera otmjenosti. — Pojedinac — to je distanca, u kojoj sebe hladi, a grije druge. S visinom!...
*
Sudeći prije svega po beogradskoj štampi, Hrvatska je fantom i trivijalnost istodobno, prikaza i dinamit divlje snage. Kad je u pitanju Hrvatska, za njih je sve moguće i sve lako. To je lakovjernost i napetost mržnje.
*
U pitanju je neizbježno, na koje se nikad ne možemo priviknuti.
3. siječnja
Zavedena duša. Prevarena duša. Opustošena duša. Izbrisana duša. Ubijena duša. Preostaje samo ono, što pretpostavlja bezdušnost... — To je totalitarizam.
Moj aktivizam pretpostavlja prihvaćanje slučaja, temelji se na pojedincu. Njegova je svrha susret pojedinca i Vječnosti u svakodnevnom.
Izbačen sam iz svega. Onemogućen sam. Sveden na samog sebe... To je samo početak, uvod. Živim čekajući nastavak. Sve što činim podređeno je činjenici, da u svakom trenutku može biti prekinuto i protiv mene upotrebljeno... Posvemašnja neizvjesnost.
Dani bez odluka — jer su bespredmetne. Bez pravca... Samo tjeskoba uzbune. Očekujem da će udarac biti jak, možda strašan u mom slučaju... — Pa ipak moram nešto raditi, besposlenost je nepodnošljiva, jer u njoj samo raste napetost.
Onaj tko ništa ne može znati o svojoj sudbini ravna se po snovima — ili po patnji. Preostaje mu izbor po strasti; ili po očajanju? — Ono što radimo uvijek ovisi o onome što očekujemo.
Nitko u ovom trenutku ne zna što će donijeti događaji koji su upravo počeli. Ritual promjena u socijalizmu je uvijek pun neizvjesnosti. Nepredvidljive su strasti obračunavanja.
Udar je izveden u ime jedinstva: za armiju, za državni kapital, za red, za unutrašnje poslove, a u svemu i za osvetu. Njih je ova živost Hrvatske prvo zapanjila, zatim razbjesnila. Svatko će od njih udarati prema svom računu!...
5. siječnja
Ne izlazim iz kuće. Do mene dopiru proturječne vijesti. Bit će zatvoren, neće biti zatvoren. To nije slučajno, u općoj panici i bijesu. A možda je i smišljeno, kao sredstvo uznemiravanja, gubljenja glave... — Zato što ne želim napustiti domovinu, mogu samo čekati... — a očekujem teške dane.
*
Burna proslava Aninog rođendana: desetsatna oaza, azil pun radosti. Čak su i povremeni razgovori o našoj situaciji djelovali manje dramatično, manje tjeskobno, premda bez iluzija. Sve je bilo lakše, sve odgođeno!
Prica mi kaže: Tvoja je kuća stvarno otvorena. To je divno, ali mislim da ćeš uskoro morati mijenjati taj običaj... bar zato, što će za Tebe biti preskup.
Perspektiva je, dakako, puno, puno gora...
*
Verica Mihalić je dovela k meni V. Goluba. Želio me upoznati. Razgovor je počeo s nekoliko nesređenih rečenica o svojoj prošlosti. Po tijelu je imao ožiljke od mučenja na ustaškoj policiji. Pokazao mi je neke i zašutio... Onda je rekao: Meni preostaje jedino samoubojstvo. I ja ću se ubiti, jer ne mogu podnositi ovu sramotu.
Bio je pripit, njegovu smo izjavu shvatili kao pretjeravanje u osjećajima, koji su, uostalom, i nas mučili. Ali danas je javljeno: Golub je učinio ono što je rekao! On uistinu više nije mogao podnositi ponižavanje Hrvatske. Titova izjava da smo opet pripremali državu Pavelićevog tipa za njega je bila moralno zlostavljanje našeg naroda. Rekao mi je: Znate, poslije svega što smo učinili, poslije svih muka, poslije velikog plaćanja svih računa, ne mogu podnijeti takvu uvredu. Ja sam Hrvat, ja sam za Hrvatsku bio mučen i ne mogu slušati da je to sramota... od onih s kojima sam se borio... vukući okolo svoje uništeno tijelo... Takve uvrede ubijaju, ako ih ne možemo spriječiti. S njima šuteći pijemo otrov! A mi to sada upravo činimo. Moja žena to ne razumije. Ona vjeruje u nekakav povratak partizanstva, u obnovu drugarstva... Jadnica! Ja sam zato izgubio i svoj dom. On pripada toj imbecilnoj drugarici, koja se raduje larmi nove agitacije.
Golub se ubio. Ostao je bez smisla, bez snage... iscrpljen poniženjima, krivotvorenjima — cijeli se njegov život sveo na promašeno dostojanstvo, tako skupo plaćeno i uzalud održavano, kao čast domovine.
*
Slobodan Novak: Slušajući ih čovjek postaje luđak... zato što se pokušava služiti logikom.
6. siječnja
Dan koji postoji samo kalendarski; dan bez traga... — Bilo je stvari i zgoda što još nisu mogle biti shvaćene kao spomenici ili dokumenti — ne zato što su stvarnije, nego zato što su imale manje smisla.
*
S tako malo tragova, s tako malo dokaza o vremenu (ovom vremenu, bar), koji su bili još i nesigurni, ništa se nije moglo učiniti.
Samo se protiv vremena mogu oblikovati njegovi Dokumenti: U vječnost vodi polemika!
*
Našao sam na komadiću papira bilješku za otvaranje Šebaljeve izložbe. Ona pokazuje da mi priprema nije bila ni potrebna:
Cijenjeni gosti,
ja ne otvaram samo jednu izložbu: ja otvaram jednu stranicu suvremene hrvatske umjetnosti. To je osobit događaj! — osobita čast za mene, osobita radost za sve nas.
Pred nama nije djelo mladog umjetnika, ali ni djelo koje je stalo ili kasni. Umjetnik je s nama, potajno, u tišini, proveo mnoge godine! I više od toga: on je bio hrabriji od mnogih, ispred mnogih među nama!
Šebalj se bavi samo slikarstvom — ničim drugim! Nema drugih briga na njegovim slikama. One su bezbrižne. To ne znači da je u njima nešto važno izgubljeno ili napušteno. Ne! U njima je uzeto u obzir samo ono što omogućuje sliku — i jedino zato! Nema zastupanja, zalaganja, glume... Niti tješe, niti utjehu osporavaju!
Postoji strahota
(Nisam našao nastavak. Ne znam je li uopće postojao.)
*
Silazak u dolinu:
Ah, naravno! Svi imaju pravo posumnjati u postojanje moje doline. Svima može biti samo djetinjasta sanjarija moj silazak u nju.
Ali kad bih danas žurio u tu dolinu — samo jednu od onih što sam ih već davno i dugo, dugo želio... — Kada bih, dakle, žurio dolje, a oko mene bi sve šumilo, pjevalo, šarenilo se... Oblaci bi nada mnom također hrlili prema njoj, s golemih, ledenih, visokih planina, neke daleke, burne i nemirne zemlje, s njezinim pticama, maglama, vjetrom... Nestale bi sve moje strepnje!
Trčao bih prema potoku, koji bi u tako značajnom trenutku, u tako spasonosnom trenutku, bio na dnu doline, sav zapjenušen, zbog ljepote. (A na vrbama se ništa ne bi događalo i zato ih ne spominjem, premda one, naravno, tu postoje i čekaju...)
Ali, zar zbilja vrijedi toliko napora ta želja i njezine činjenice?! pitao bih se radostan i osvježen, napuštajući dolinu... jer sam zato u nju došao.
I, naravno: Svi i dalje imaju pravo da mi ne vjeruju. Svima moj povratak može biti izmišljotina ili neshvatljiv...
*
Dan koji je samo ostatak iz drugih dana... — ostatak bilježaka...
7. siječnja
Smjenjuju se trenuci obamrlosti s trenucima kad mi se čini da ću poludjeti. Tišine i eksplozije. — Bespomoćnost na mahove izložena sve gorim vijestima.
Ako se ovo bjesnilo otme... — Ali ne! nikad ne može otići predaleko, za njih nikad...
*
Unitaristi, uznemireni Srbi, izdajničko podzemlje — svi u napadu. Opće podmirivanje računa, tipično za pučeve i pogrome. — Ali ne čujem očajanje. Strah samo suzbija ogorčenje. Ovo će poniženje biti plodno. Nevinost nikada ne strada uzalud! — inače bi to stradanje ubilo Svijet.
*
Ludilo! Znanost je na TV proglašena za proustašku riječ!...
Na sastancima neprekidno optuživanje. Koriste se i nekadašnji privatni razgovori, kao dokazi. Iskustvo je već davno pokazalo da izdaja prijatelja u pogromima osigurava napredovanje... Karijeru...
Samokritika je postupak kojim se vlastiti grijesi plaćaju tuđim stradanjem. Pokajanje pretpostavlja napad na nekoga, izdaju, denuncijaciju, bezobzirnost u svemu... — Partija je Crkva koja ne oprašta.
Vjerovati u osobu, vjerovati u slobodu... — to znači stradati.
10. siječnja
Socijalizam se nije oslobodio straha od slobode. A bez toga, on se ne može mijenjati — ostaje totalitarizam. (Staljinizam je samo varijacija na temu. Nikakav eksces. Takozvani kult ličnosti unutarnje je pitanje totalitarne ikonografije.)
Više nacija u državi — lakše se zavodi teror.
*
Ljudi krv lako prolijevaju. Kasnije se na nju pozivaju kao na skupocjeni zalog trijumfa i prava na bezobzirnost...
Lako je zajedno umrijeti. Teško je zajedno živjeti.
Naše hrvatstvo je velika prepreka naše mijene. Ono ima preveliko značenje, a premalen sadržaj. Najljepše je onda, kad je slijepo — kad je sentimentalnost. Razum traži drugo i više...
*
Po sredstvima priopćavanja vlada atmosfera likvidacija. Uzbuna, nemilosrdnost i panika! A časni ljudi u tjeskobi šute, strahuju...
Ovo nije promjena neke pojedinosti, ovo je promjena cijele društvene situacije, države — svega!
*
Bilješka
Ništa na svijetu nije opera — i ona je zato neodoljiva; kao lijepa ludost igre. Oblik koji mijenja način, a ne činjenice
*
Uvijek dvojni — a tako je beskorisno njihovo lukavstvo... Jer danas se mora platiti prava cijena. Nema popusta! Zato lukav znači uprljan.
*
Udarac je neizbježan i nedogledan... Već je posve jasno da će njegove posljedice biti dugotrajne i sveobuhvatne. To ne vide jedino oni, koji su izveli udar: oni govore o korekciji... jer za njih je sve samo »kadrovsko pitanje« i pitanje suzbijanja, onemogućavanja jedne »recidive prošlosti«. Novost više nije moguća! Oni su je iscrpili, završili zauvijek. Svijet je raspolovljen: kontrarevolucija je uvijek ista prošlost — revolucija je uvijek ista budućnost.
Nestvarni dani. Čisto predvorje. Izvan vremena. Stanka između neuspjeha i progonstva.
Izvor: Vijenac, 14. 12. 2000.
0 comments:
Objavi komentar