Mladi će Vladu Gotovca pamtiti kao iznimno časnog političara, kao dostojanstvenog oponenta prethodnome režimu i kao autoritativnog suputnika aktualne vlasti. Nešto stariji, kao i golema većina naroda, sjećat će ga se kao žrtve komunističkih progona i kao istaknutoga sudionika "hrvatskog proljeća". Govornička karizma i društvena nazočnost, agilnost i svakidašnji angažman učinili su da tek rijetki imaju svijest o književnom, filozofskom i bitno poetskom utemeljenju Gotovčeva rada i djelovanja. A on je ne samo započeo kao pjesnik, i čitavoga života pisao zahtjevne i izazovne stihove, nego je upravo na temelju vlastite pjesničke vokacije izabrao ili prihvatio sudbinu da bude svjedokom i tvorcem povijesti.
Premda ga se s razlogom smatra dijelom "krugovaškoga" naraštaja, odnosno književnika koji su sredinom pedesetih godina obnovili hrvatsku literarnu scenu i osvježili naš kulturni prostor (otvarajući se prema modernim zapadnoeuropskim utjecajima), Vlado Gotovac je zapravo duhovno bio bliži "filozofičnosti" značajnoga dijela sljedeće, tzv. razlogovske generacije. Njegova prva knjiga "Pjesme oduvijek" (1956.) ostala je gotovo iznimkom po svojoj pojmovnoj izbirljivosti i etičkoj zapitanosti, te u kontekstu prevladavajuće dnevničko-doživljajne ekspresivnosti nije bila naročito prihvaćena. S čitavim nizom zbirki u šezdesetim godinama ("Opasni prostor" i "Jeka", 1961., "I biti opravdan", 1963., "Osjećanje mjesta", 1965., "Zastire se zemlja", 1967., "Približavanje" i "Prepjevi po sjećanju", 1968., "Čarobna špilja", 1969.), uspostavio je svojevrsni koordinantni sustav apstrahiranja i meditativnosti, s jedne strane, a ukorjenjivanja u konkretnom, regionalnom, nacionalnom — i napose: individualnom, s druge.
Naglašavajući misaonu dimenziju pjesništva, svoj je stav najekstremnije formulirao (nekoć slavnom i često navođenom) tvrdnjom kako su stihovi najpogodniji, najprimjereniji za pisanje eseja.
Knjiga eseja "Princip djela" iz te faze označila je Gotovčevu ambiciju da se zauzme, da djeluje, da riskira. Konkretno, s takvim razmišljanjima odlučio se na neposredniju društvenu akciju, u okviru mogućnosti i stanovitih pravila igre jednopartijskog sustava. Uostalom, smatrao je da ga pjesništvo obvezuje, da riječ mora nastojati podijeliti s drugima, da ga iskustvo neponovljivosti egzistencije sili i na korak izvan pukoga teksta. U duhu stanovitog radikalnog modernizma bila je tendencija da se stvaralaštvo pomiješa sa životom, da se pjesništvo uplete u svakidašnjicu, da pjesnik — ako već nije prorok — bude buditelj svijesti i savjesti, svojevrsni vođa.
Nećemo kazati da se namjerno žrtvovao za širi kolektiv, za nacionalnu zajednicu, ne smijemo zaključiti kako je s iznimnim dostojanstvom branio prava i dužnosti pojedinca i cjeline te kako je s velikim moralnim integritetom podnio kaznu i čak dugu osudu na javnu šutnju. U sedamdesetim i osamdesetim godinama uspijevao je pisati gotovo isključivo za ladicu, no u međuvremenu je produbio svoje metafizičko nadahnuće i otpor prema trivijalnom, banalnom, opsjenarskom, jeftinom, konjunkturnom. Iako nije nikada sredio niti svu zatvorsku poetsku produkciju, s tri posljednje zbirke ("Zabranjena vječnost", 1989., "Crna kazaljka", 1991. i "Čekati sjevernije", 1995.) znatno je zaokružio specifičan poetski prostor, definirao ekskluzivno mjesto po kojemu će trajno ostati u povijesti hrvatskog pjesništva.
Kada sa spoznajom o završetku njegova životnog puta sad pogledamo samo antologijske primjere njegova pisanja, uvidjet ćemo kako je Vlado Gotovac svoj dijalog sa smrću odavno započeo, kako je već u pjesmi "Usamljeni Orfej" bio zaključio: "mogao bih sići među mrtve" ili, kako je u pjesmi "Pitanje o trenutku" ustanovio: "Možda je vrijeme za umiranje". Posebice nakon njegova posljednjega stoički mudrog intervjua, tješimo se parafrazom prvoga stiha njegove testamentarne pjesme "Groblje u Imotskom", uvjereni kako ni njegovo iznimno biće "smrt nikad nije posve osvojila".
Tonko Maroević
u povodu Gotovčeva odlaska
Slobodna Dalmacija, 8. prosinca 2000.
0 comments:
Objavi komentar