Mateu Goycolei
Ne gubitak, nikad, ni nezaštićenost,
mirni i suhi dah sreće:
ritmovi koji kližu po ovom svitanju
i ribe koje ogoljuju mora i oči
kamenja (ili crva), noći koje ne završavaju
u groznici, vatri, lomačama,
u potpunom požaru
gdje se može spaliti glazba koja ranjava,
lica mrtvaca,
(ono razbijeno ogledalo neke vračare)
čudno zadovoljstvo tijela koja se mrze
i tijela koja se privlače u okliznuću i poljupcu.
Ne pustinji koja se vraća s kostima i s mučenicima,
s tajanstvenim dahom svila koje se paraju
i savršenim brojevima istrošenih bogova:
Zamišljanje razara svako povezivanje
ponavljanja, mudraca i svetaca.
Pokrov dana, onaj besani krik,
stari balčak sablje blijedih ratnika,
najsavršenije nago tijelo u metalu
mišića i udubina, od kože i mrtvih dana;
ono što nas zove, onaj koji nas je napustio:
Slijepi čvor vapi za onima koji stupaju u mimohodu,
za udolinama i planetima neba koje ne podučava
ni računanju ni brojčanicima,
ni zvijerima ni škorpionima:
Možda zemlja zatvori svoje blistave oči.
Možda nas nemilosrdna ljepota izgubi i ponizi.
(Sa španjolskoga prevela
Željka LOVRENČIĆ)
0 comments:
Objavi komentar