Od vremena koje nas ukrštava poput zamrznutog
groma,
od rokova i dugova prema živima i mrtvima,
od uvijek izrečene kletve zbog nepravde,
od svih laži koje su nas otrovale
i svih laži koje još nisu izrečene.
Od vode i nade u ozdravljenje za vrijeme života,
od slijepih proroka, od polovne istine,
od krika, krvi, dnevnih užasa
i od potpune praznine u samoći zatvora.
Nikad od hekatombe, od prijeko potrebne presude
koja bi trebala zasjeniti mrštenje majki;
nikad od kazni zbog šutljivog praha:
gorkog strmoglavljivanja onog koji se strmoglavljuje
zbog krivnje.
Oslobodi me željeza koje je uništilo osmijeh,
oslobodi me kruha nedostojne himbenosti,
oslobodi me straha prema zraci koja pokorava.
Oslobodi me, moj Bože, vlastitog srca.
(Sa španjolskoga prevela
Željka LOVRENČIĆ)
Slika: Andrés Morales,
slikara Chileno Waldo Gomez Apablaza (1984)
0 comments:
Objavi komentar