Havana



samo Nataliji


Jedan dječak pita za kamenje,
lukove, pročelja, za mahovinu
koja titra u noćnom ritmu
i raste s gromkim osmijehom.

Crni i bijeli dječak pri zalasku sunca
igra se na stupovima
bez palača,
izlazi u vrt nemirnog sna.

Luka, grad, more, zidina,
ogoljuju mirnoću čitave noći,
kliže se dremljivost i znoj.

Havana prolazi kroz vrijeme u jednom zagrljaju,
u poljupcu koji si možda nikad nismo dali.

Havana je kompas bez sjevera:
jedan glas za vratom kjoi mi kliče,
divlji mig jednog anđela koji sada pleše.



(Sa španjolskoga prevela
Željka LOVRENČIĆ)