Pa kad je život samo slika naših sanja –
Zašto udarat u bijela čela svoja?
Ljepota svakog dana – nek je moja! –
Pred trijemom san me svlada. Umornost. Duša pjana.
Kroz trepavice žmirnem – ne spava mi se više.
Kroz džbun u cvatu skače ptičji ritam.
U koje doba živimo, tad pticu pitam.
A ona: "Kad pjevam – svud proljeće već diše."
Gorke suze plačem od teškoga jada.
Do vrha pehar punim. I usna pije.
Glasno pjevam. Tad mjesec u plavetnilu osmjeh krije,
I Li-Tai-Po, i pjesma, i mjesec – sve u zaborav pada.
0 comments:
Objavi komentar