Od bijela kamena stepenice se uzdižu.
Na njima rosa, a u rosi mjesec pun:
stepenica svaka jednako se sja.
A carica u dugoj odjeći
penje se, penje, a rosa biserom
rub orosi njene odjeće.
Do paviljona ide u kojemu mjesečina prede niti. Zabliještena,
zastade na pragu. Ruka njena polagano
odgrne zastor od bisera: i padaju
mali kristali, žuborom skaču
kao vodopad, kroz koji sunce sja.
Žuborenje tad carica prisluškuje
i tužno gleda dugo u mjesec,
u mjesec jesenji, što sja kroz biserje.
I tužno gleda dugo u mjesec.
0 comments:
Objavi komentar