Vidim tvoje ruke
Koje od sunca kriju oči
Vidim tvoju kosu
Pokrivenu malom kapom
Vidim sjenu tvojih dlanova
Smiješ se
San
Ne poznaješ me
Eoni nas razdvajaju

Napustio sam te
Plašim te se
Ljubavi moja
Od stakla
Plašim te se
Na stepenicama si mi pružio ruke
I rekao: Pan
Hoćeš li da te kući povedem

Dok spavaš
Vidim ti suzu
U ruci stiskaš bijeli cvijet
Tukao sam te
Rekao si da je to nestašni tata učinio
Rekao si: Tata me voli
Ti sve znaš

San
Ne znaš koliko mislim na tebe
Ocean nas dijeli
Njegova voda grli tvoje otočiće
Na njemu ima drveća
Ima bakinih i tvojih igračaka
Koliko čeznem da te zagrlim
U ovim tamnim noćima

San
Hoću ti samo ovo reći
San, volim te
Ovo je samo za tebe
Nitko nije čuo
Ljubim te, San
Želim se vratiti kući
Povedi me

Tako si malen
A znaš
Da ću se vratiti
Da te vidim,
Da te stisnem u naručje
San, ti si Sunčeva zraka
I ja sam zraka Sunca

03. 09. 1993.

Gu Cheng

Napokon, u ukrajku papira
Još želim nacrtati koalu
Koja sjedi u tami Viktorijanske Džungle
Koja sjedi na mirnoj grani
Zanesena
Ona nema doma
Nema u dalekom kraju ostavljeno srce
Ona ima puno puno
Zrnovitih snova
I velike velike oči

Želim
Mislim
Ali ne znam zašto
Nemam voštane pisaljke
Zašto nemam bar jedan obojani trenutak
Imam samo sebe
Svoje ruke i rane
Imam samo jedan po jedan
Pokidane voljene bijele papire
Poslat ću ih neka potraže leptire
Poslat ću ih neka se izgube iz današnjice

Ja sam jedno dijete
Jedno razmaženo dijete majke iluzije

Tvrdoglav sam

Gu Cheng

24. 09. 1956., Beijing, China
- 08. 10. 1993., Auckland, Novi Zeland
kineski pjesnik, esejist i romanopisac

Gu Cheng je jedan od najpoznatijih modernih kineskih pjesnika. Bio je istaknuti član grupe "Crni pjesnici" (Ménglóng Shīrén).

"Crni pjesnici" (Ménglóng Shīrén) je skupina modernističkih kineskih pjesnika koji su reagirali protiv ograničenja koja im je nametala tzv. "Kulturna revolucija". Nazvani su "crnim" ili "mističnim" pjesnicima, jer je njihov rad od strane režima bio okarakteriziran kao "nejasan, mističan, maglovit". Bili su okupljeni oko časopisa Jintian (kineski - Jīntiān), u prijevodu "Danas", koji je izlazio od 1978. do 1980., kada je zabranjen. Preteča ovog pokreta bio je pjesnik Guo Lusheng, a najistaknutiji predstavnici Bei Dao, Gu Cheng, Duo Duo i Yang Lian, koji su 1989 prognani iz Kine. Ostali pjesnici iz ove grupe (Mang Ke, Shu Ting...) ostaju u Kini. Jintian je ponovno pokrenut u Švedskoj 1990., kao forum oko kojega su se okupili kineski pisci u izgnanstvu.

Pokret "Crnih pjesnika" imao je snažan utjecaj na literaturu u Kini, a posebno na prvu generaciju rock glazbenika, osobitno na Cui Jian.

Gu Cheng je život započeo s privilegijom, jer je bio sin istaknutog člana Komunističke partije. Njegov otac Gu Gong, bio je "vojni pjesnik". U dobi od dvanaest godina, Gu Chengova obitelj je poslana u ruralni dio Kine (u Shandong, "gdje se uzgajaju svije") zbog tzv. kulturne revolucije. Tamo je, kako tvrdi, naučio poeziju direktno od prirode.

U kasnim 1970-tim, Cheng se povezuje s grupom oko časopisa Jintian, te vrlo brzo postaje međunarodna zvijezda. Desetljeće 1980-tih bilo je najplodnije u njegovom stvaralačkom opusu. U grčevitoj nakani da progovori o političkoj situaciji, ekonomskoj bijedi, gladi i frustracijama, pisao je pjesmu za pjesmom i slao ih diljem zemlje u novoosnovanim književnim časopisima. Vrlo brzo će biti prepoznat kao snažna pjesnička figura, obožavan od svojih sljedbenika i u isto vrijeme cenzuriran od strane mainstream medija.

U pratnji svoje supruge Xie Ye putuje po svijetu, te se 1987. godine nastanjuje u Auckland, na Novom Zelandu, gdje se zapošljava na Sveučilištu kao profesor kineskog jezika. 1988. kupuju malu trošnu kuću na otoku u zaljevu Hauraki, gdje i nastaje njegov roman Ying Er.

1990., braćnom paru pridružuje se Li Ying, Chengov prijatelj i trajni objekt njegove strasti, kojemu posvećuje velik broj svojih pjesama.

Dva su ključna događaja-motiva, na kojima nastaje njegova poetika. Prvi se odnosi na gušenje studentskih prosvjeda u Pekingu, u lipnju 1989., s čime se ruše i nade o društvenim promjenama u Kini, koje su sanjali. Drugi je pak bijeg u emigraciju, prekinuta veza s domom, te duševna patnja i komplicirana emocionalna stanja u njegovim odnosima s drugim ljudima.

Gu Cheng je po mnogo čemu bio nekonvencionalan i ekscentričan. Umjesto šešira, na glavi je često nosio odrezanu nogavicu traperica. S ovom "kapom" otisnut je i na naslovnici jedne od svojih knjiga. Izmislio je i vlastiti jezik, ali ga nitko nije razumio. Tada je govorio: "Tamna noć dala mi je ove tamne oči, i ja ću ih koristiti kako bi pronašao svjetlost!"

U listopadu 1993. godine, Gu Cheng je napao svoju ženu nožem, koja je četiri sata kasnije i umrla u bolnici od posljedica ranjavanja, a on se objesio. Njemu je tada bilo 37, a njoj 35 godina. Taj događaj je do danas ostao enigmom, s nejasnim razjašnjenjima što se uistinu dogodilo tog dana. Jedni kritičari opisuju taj događaj kao samoubojstvo iz očaja, romantizirajući usud "naivnog genija", koji je bio povrijeđen i napušten od žene koju je volio, dok drugi pak ovaj događaj smatraju činom nezrelosti, ekscentričnog i samoživog osobenjaka.

Vinko Kalinić

Teško nam je kad se vidimo, teško je i kad se rastajemo,
kad oslabi istoči vjetar 100 cvjetova počinje venuti.
Kad umre proljetna svilena buba istroši se svila koju pravi,
kad se svijeća pretvori u pepeo i suze presahnu.
Jutarnje ogledalo se mršti na žensku kosu koja blijedi,
mršti se samo na tvoju posijedjelu kosu.
Dok se noću pjesme čitaju, hladna je mjesečina,
planina besmrtnih nije daleko odavde,
plava ptica na tebe će motriti.

Li Shangyin

oko 813-858
kineski pjesnik

Li Shangyin (Shāngyin), izvedeno od Yishan, je bio kineski pjesnik kasne dinastije Tang, rođen u Henei (danas Qinyang, Henan). Uz Li He, bio je velikim "otkrićem" u 20. stoljeću od strane mladih kineskih pisaca zbog maštovitosti i kvalitete njegovih pjesama. Osobito je poznat po svojim pjesmama bez naslova.

Li je imao umjereno uspješnu karijeru u carskoj državnoj službi, iako on nikada nije dobio visoki položaj, bilo zbog frakcijskih sporova, ili zbog njegove povezanosti s Liu Fen, istaknutim protivnikom carskog dvora.

Bio je tipičan pjesnik Kasnog Tang-a: njegova djela su čulna, sažeta i puna asocijacija. Politički, biografski i filozofski elementi njegove poezije bili su predmetom rasprave tijekom mnogih stoljeća u Kini. 

Najpoznatija pjesma mu je "Jin Se" (naslov je uzet po prvom stihu). Njegove pjesme "bez naslova", od strane modernih kritičara smatraju se "čistom poezijom".

Godine 1968., Roger Waters iz rock grupe Pink Floyd na temelju stihova iz njegove poezije stvara pjesmu "Set the Controls for the Heart of the Sun".

oko 813-858
kineski pjesnik


















Biografija

Pjesme:

Teško nam je kad se vidimo

Pa kad je život samo slika naših sanja –
Zašto udarat u bijela čela svoja?
Ljepota svakog dana – nek je moja! –
Pred trijemom san me svlada. Umornost. Duša pjana.

Kroz trepavice žmirnem – ne spava mi se više.
Kroz džbun u cvatu skače ptičji ritam.
U koje doba živimo, tad pticu pitam.
A ona: "Kad pjevam – svud proljeće već diše."
Gorke suze plačem od teškoga jada.
Do vrha pehar punim. I usna pije.
Glasno pjevam. Tad mjesec u plavetnilu osmjeh krije,
I Li-Tai-Po, i pjesma, i mjesec – sve u zaborav pada.

Li Tai Po

Od bijela kamena stepenice se uzdižu.
Na njima rosa, a u rosi mjesec pun:
stepenica svaka jednako se sja.
A carica u dugoj odjeći
penje se, penje, a rosa biserom
rub orosi njene odjeće.
Do paviljona ide u kojemu mjesečina prede niti. Zabliještena,
zastade na pragu. Ruka njena polagano
odgrne zastor od bisera: i padaju
mali kristali, žuborom skaču
kao vodopad, kroz koji sunce sja.
Žuborenje tad carica prisluškuje
i tužno gleda dugo u mjesec,
u mjesec jesenji, što sja kroz biserje.
I tužno gleda dugo u mjesec.

Li Tai Po

Idem među cvijeće da se opijem. Nas je tri druga: ja, moja sjena i nad nama srebrn Mjesec.
Mjesec ne zna piti, a moja sjena nikad ne ožedni. Kad pevam, Mjesec me sluša; kad poigram, moja sjena igra sa mnom.

Poslije veselja gosti se razilaze.

Mi ne znamo tugu rastajanja. Kad se vraćam, Mjesec ide sa mnom, a sjena me moja prati.

Li Tai Po

Na kraju krajeva, druže moj,
zašto sam ovdje prikovan?

Ne radim ništa, pogibam,
a nitko da mi pomogne.

Bez druga i obitelji
tu čamim, kao nikada.

Borovi škripe od zime
i danju i noću.

Pijem rujno vino,
no pij ga cio dan,
ne može te opiti,
slabo je, druže moj.

Srce je puno tuge
i kao rijeka Ven
neumoljivo stremi
dolje, k tebi, na jug.

Li Tai Po

Ja slikam slova.
Krijepi me samoća.
Kao more bambus se talasa.
Iz grmlja rosa kaplje kao niza bisera.
Stihove pišem na blistave papire.
Kao da šljiva cvatove svoje po snijegu rasipa.
Koliko traje miris mandarine kod žene
što ga pod pazuhom nosi? Koliko cvjeta snijeg na suncu bijelom?
Tek ova pjesma koju ovdje tešem
– na vječnost služi čovječanstvu cijelom?

Li Tai Po

Pitaš me zašto sam ostajem na zelenoj planini,
smiješim se u tišini, dok mi duša slobodno luta.
Potok nosi pupoljak breskvinog cvijeta u nepoznato,
odvojen od svijeta ljudi, imam svoje nebo i zemlju.

Li Tai Po

Od ebanovine je čamac moj,
od grohotuše moja frula,
a njene male jamice
prstenom zlatnim obrubljene.
Vino! Kao sok od biljke…
koji čisti moje svijetlo odijelo,
vino tako mrlje čisti
što se crne na mom srcu.
Vrč zlatan, zlatnoga vina pun,
na rijeci čamac, crn i vitak,
i sklonost žena – i meni se čini
da sam ja sretan kao Bog!

Li Tai Po

Zar ne vidite vode žute rijeke kako s neba silaze,
otičući u more da se nikad ne vrate?
Zar ne vidite tugu bijele kose u ogledalima gornjih odaja,
crnu svilu u svitanje što u sumrak snijeg postaje?
Samo u slavlju bez kraja čovjek zadovoljstvo nalazi,
mjesecu ne okrećući nikad, čašu ispražnjenu,
Nebo me talentom podarilo, iskoristiti ga valja,
tisuće zlatnika trošim, al iznova se vraćaju.
Janje spremaj, vola kolji, sve za uživanje,
pijmo, dajte tri stotine čaša!
Za starog učitelja Cen,
za učenika Dan Qiu!
Donesite vina,
čaše nek ne stoje!
Ja ću pjesmu pjevati!
Gospodu plemenitu molim, pažnjom da mi uzvrate!
Što su zvona i bubnjevi, rijetka jela i dragulji,
vječno pijanstvo želim i nikad da se ne budim.
Sve mudre i trezvene muk zaborava pokriva,
veliki pijanci tek za sobom ime ostaviše.
Davno je princ Chen, u Palači radosti, banket priredio,
tisuće zlatnika i bačve vina za slobodu smijeha i veselja,
Domaćine, što govoriš da ti je kesa prazna,
vina kupi i donesi, ispit ćemo ga zajedno.
Konja dorata imam
i bundu dragocjenu,
pošaljite nek ih razmijene. za najbolje vino,
da isperemo jad deset tisuća prošlih pokoljenja.

Li Tai Po

Tisuću bakrenjaka dajem za vrč zlatan vina čista,
milijun dukata za jelo rijetko na pladnju od žada.
Odmičem čašu, bacam štapiće, ne jedem više,
sablju trzam i udaram - duša ostaje prazna.
Žutu rijeku prebroditi žudim, prijelaz je ledom okovan,
uspeti se na planinu Taihang, snijeg je potamnio nebo.
Dokono sjedeći na izvoru gorskom ribu loviti,
al odjednom, sam se vraća, veslati do obala sunca.
Težak je put,
težak je put!
Toliko raskrsnica,
kamo poći danas?
Vali olujni i vjetar silan, doći će vrijeme i za njih,
i oblaka jedro razapeto, ustremit će se zelenoj tami pučine.

Li Tai Po

U čardaku zelenom sam sjedim i pijem vino,
Vina piti ne valja mi samom! -
Zar nema nikog tko će piti sa mnom? —
Tad priđe mjesec, pozdravlja me bratski.
I drugi prijatelj se javi: moja sjena,
Mjesec i sjena! Zaista dva dobra,
mirna druga, a ne piju ni kapi!
I sve što radim – radi moja sjena,
a mjesec je blijed . – Da ste mi zdravo, druzi!
Hajd, pijmo sad, dok proljet ne dođe! —
Pjevam. A mjesec sluša, pa se smije,
Plešem. A sa mnom pleše moja sjena.
Hej, prijatelji, tako nam i treba!
Al, zaklinjem vas, ostajte mi vjerni
bar dok mi riječi ne izgube smisla!
A kad mi magla mozak uskovitla,
ej, onda zbogom, prijatelji!
U cik zore valja nam se rastati,
al ne zadugo: – već sutra uveče
uz vino mi ćemo se naći! Zbogom prijatelji!

Li Tai Po

Sred cvijeća pehar, vina pun,
pijem sam - nikog da ga podijelimo.
Čašu dižem, blistavi mjesec pozivam,
s mojom sjenom nas je troje.

Mjesec, premda ne pije i ne razumije,
a sjena glupo slijedi moje pete,
budimo prijatelji, bar za jedan tren,
veseli i bezbrižni, dok proljeće traje.

Ja pjevam, mjesec se klati,
ja plešem, sjena se izvrće.
Dok sam budan, slavimo zajedno,
kad se opijem, mi se razdvajamo.

Vječno vezani, nismo uvijek bliski,
do novog susreta, oblacima s druge strane.

Li Tai Po

Grleći zelenu citru, redovnik iz zemlje Shu
spustio se zapadnom stranom planine Emei.
Već prvi zamah njegove ruke, meni na volju,
donese šumor borova iz tisuća dolina.
Čuh mrmorenje brzaca planinskih potoka
i jeku zvona stegnutih mrazom.
Al dolazak zelene planinske večeri ne oćutjeh,
i oblake jesenje što sve obaviše tamom.

Li Tai Po

U paviljonu žutog ždrala,
opraštamo se, stari prijatelju,
magle ožujka cvijeće prekriše,
ti odlaziš u Yangzhou.
Daleki obris osamljena jedra,
modrinu neba doseže,
vidim još samo Dugu rijeku
što teče k obzorju.

Li Tai Po

Pred posteljom jasna mjesečina,
je li to inje zemlju prekrilo?
Dižem glavu, gledam jasni mjesec,
spuštam glavu, u srcu mi zavičaj.

Li Tai Po