Ne znam što sam, gdje sam, kamo idem,
samo ovo zagonetno tijelo mi je jamac,
da iz Punoće odlomljen bih, ubačen u vrijeme,
između Ničega i Svega, potucalo i samac.
Ne znam gdje sam, ni da li možda sanjam, da sanjam
stepenice Noći u pustoši živih, i da bršljan
moj trup obavija, pa s očiju ga rasplićem, uklanjam
i dižem vjeđe sna nad pukotinom, gdje će propast „Ja“.
A On kroz zid od jaspisa netremice zuri
u svaki moj kret i prstenjem mi daje znak
da je za me izmislio svijet, kalež sunca, krilo tame.
Osjećam vrijeme kao talog pijeska u staklenoj uri,
kao na pragu mjesečine neponjatan trak.
Crna ptica Noći slijeće mi na rame.
(Sužanj vremena, Buenos Aires 1956.)
0 comments:
Objavi komentar