Tinu Ujeviću
Ja mnogi
znalac izumrlih trava i tragova usana u uzduhu
ja ispovjednik kamenja i čelika
ja kojemu grane od stakala i betona i opeka
unose u birtije svitanja i mrkline
plač djetinji kravu ganutu sirutku djetinjstva
strahove
sve riječi rastanka
Ja mnogi ja
stasiti ja od ognja u utrobi
ognjenog ognja svagdašnjeg
što neznane vode traži i ne nalazi
jer nema mora nema rijeka nema slapova nema brzica
za Ljubav koja samu sebe sažiže
Ja mnogi
ja bol u slabinama volje raspete
ja groznica slijepe ilovače bez pomoći
ja strah od ukočenosti bez pomoći
sam među samima
sam u samicama soba i trgova i putanja i bespuća
osmijeh ugušen u samotnim vrevama
u pepelu mržnje
Ja mnogi
nad katarkama jablana u visinama
sa srcem u prašini
sa žuljevima nogu u prašini
među drugim žuljevima među vjerama
među kotačima šinama motorima
među plačem djetinjim kravom ganutom
sirutkom djetinjstva užasom
sve žuljevima kruha u lancima
Ja mnogi ja
jauk jauka
i bosjačkog i sljepačkog
i protivnog
i običnog
najobičnijeg
kao kad se rukavom briše nos
javno svima vidljivo
Ja mnogi ja
daždom ruža daždeći
na sve slomljene hrptenice:
ruže povoja ruže krila ruže peraja
ruže ruža u grču i neprebolu
ruže s modricama ispod košulja
razdrtih glasova drvoreda glasova
ruže prijateljstva bez zastava
Ja mnogi ja
oprostite oprostite
nije krivnja na ružama
za trganje u ušima
Ja mnogi ja
daleki i visoki
blizak najbliskiji
običan
najobičniji
cvjetanje i cvjetanje
u moždini Svijeta
ovoga
0 comments:
Objavi komentar