Kad se razdvojilo Vrijeme i od Jabuke
kad počeše ljudima trnuti zubi,
stepenicama širokim od plača
u Početak siđoše bozi.
Ubravši u rasadniku svjetlosti svjetlost,
s prepunim korpama zvijezda,
prozirno nagi kao ljubav,
pokriše se talasima bozi.
Uminuše. (I odonda samo se katkad,
ko privid, ukaže boginje kuk il dojka,
ukaže prepona radosnog boga,
boginja ili bogova,
u danima i noćima ljudi.)
Varava mladost Zemlje po njima,
po bozima mrtvim, rastvara ljudima život,
i oni, nemoćni, trpe.
U sebi sami kao mrtvi,
lomeći kruh svoj žuhki,
ljudi na morima, na žalima voda,
u dolima, na vrhu planina
tlape o nestalom čudu.
0 comments:
Objavi komentar