Otkad je zima pala u horizont
i strah je
u srcu tamna vidika vi ste zamrle, vode
I muk pustoši more sudbinom koja je legla
na nujno lice stvari
u bolu zaleđeno
U srcu tamna vidika vi ste zamrle, vode
zgrušane
bez dna, bez sjaja
ne pomičući svjetlo
kroz tajne svoga bića što otkrivahu mijene
i otvarahu duši raskošje odaja, vrata
Na nujno lice stvari
u bolu zaleđeno
pala je šutnja, prah od pocrnjela snijega
I nigdje lelujanja zraka
ni daška
Sama
sleđena bdiješ
spomenik sebi, vodo
otkad je zima pala u horizont
i strah je
i strah je
u srcu tamna vidika vi ste zamrle, vode
I muk pustoši more sudbinom koja je legla
na nujno lice stvari
u bolu zaleđeno
U srcu tamna vidika vi ste zamrle, vode
zgrušane
bez dna, bez sjaja
ne pomičući svjetlo
kroz tajne svoga bića što otkrivahu mijene
i otvarahu duši raskošje odaja, vrata
Na nujno lice stvari
u bolu zaleđeno
pala je šutnja, prah od pocrnjela snijega
I nigdje lelujanja zraka
ni daška
Sama
sleđena bdiješ
spomenik sebi, vodo
otkad je zima pala u horizont
i strah je
0 comments:
Objavi komentar