Napokon prilazimo moru pomirljivo
kao nečem nepoznatom
dodirujemo svoju ruku svoje lice
oči nam mraku okrenute
Sve će nam ostati nerazumljivo
vjetar što smo ga pratili u daljini,
sva naša ljubav i mržnja
kamenje ukraj puta o koje će se i drugi
spoticati i daleke
vedrine kao jeka u brdima
nad kojima starinske zvijezde krupnjaju
0 comments:
Objavi komentar