U velikim brodovima na pučini,
oko kojih se posvuda širi bezgranična plavet
sa zviždukom vjetrova i glazbom valova, velikih moćnih valova,
ili na nekom samotnom čamcu koji se miče i njiše na debelom moru
i radostan pun pouzdanja razapinje bijela jedra
i reže eter usred iskrenja i pjene dana ili pod mnoštvom zvijezda noću,
mene će možda, kao uspomenu na kopno, čitati moreplovci mladi i stari
i konačno potpuno osjetiti.
"Ovdje su naše misli, plovilačke misli;
tu ne vidimo samo zemlju, suhu zemlju", možda će tada reći;
"tu nas posvođuje nebo; tu osjećamo ljuljanje palube pod svojim nogama;
tu osjećamo dugo kucanje, oseku i plimu beskonačnoga kretanja,
glasove neviđenoga tajanstva, nejasna i velika
šaputanja slanoga talasa, plovke koje teku,
dah mora, slabo pucketanje užadi, turobni ritam,
tu puca bezgranični vidik i vidi se daleki nejasni obzor,
no, to je pjesmotvor oceana."
Zato ne oklijevaj, moja knjigo, ispuni svoju sudbinu;
ti nisi samo uspomena na kopno,
i ti si samotni čamac koji para eter, određen ne znam kamo, no put vjere;
drug svakoga broda što plovi, jedri i ti!
Ponesi im uvijenu moju ljubav (dragi mornari, za vas ja previjam u njoj svaki list);
brzaj, moja knjigo! raširi svoja bijela jedra, moja šajko, povrh svesilnih valova,
deder! Pjevaj, jedri, nosi preko bezgranične
plaveti od mene na svako more
ovu pjesmu za moreplovce i sve njihove brodove.
(Preveo: Tin Ujević)
0 comments:
Objavi komentar