Berite ruže djevojke, da bi vam danas sjale,
taj zbogom mladosti, u ovom hladnom gaju.
Ruže su svete varnice što su zavrcale
iz dna duša vaših trepetljivih u ovom razbludnom maju.
Ruže su munje misli, one su u srce strijela,
ruže bogate, besplatne, u bašti na ivici druma.
O ruže su kad nebeski, one su oko vidjela,
i muzika prirode s mirisom jezovitih šuma.
O ruže, da izdahnu raskošno u dragoj hladovini
kao tren najljepši i najkraći u viru varavih mrena.
Ruže, da bi bile pozdrav milosnom suncu u dolini
i šetnja razdragana do zadnjeg praga sjena.
Ruže su jezik ljubavi u spomenaru sreće.
One su kao svježi blijesak svjetlosti u bistrom zdencu.
Ko se za život rađa, gine za mladost, da meće
na čelo ruže po izbor u ganutome vijencu.
Neću da laskam strahu zarobljenika vaših
da ne bi ruže s oltara na krvavome bridu
služile kao ures koji ih grobom plaši
usladostrasnom i crvenome vidu.
Ruže vjenčanja da nisu čempres za mrtve!
One pomiruju krotke i naprasne, one
nježnošću daha otkupljuju sve žrtve
i one u struji krvi kao žmarak romone.
Ja plačem za ružom. U oleandru cvjetam
što nije ni lovor ono ni ruža tišina.
Ali iz čaše ružin pjan pogled sretam:
cvijet oleandra prebojen u rujnoj kapi vina.
Neka pljušte ruže sa stropa, danas, u svetkovini!
Ruže sa krova, ruže s nebesa, ruže iz bašta.
Nek pljušte ko kiša, ko vjetar, ko gnjev u prašini
ruže iz istine, ruže sa zvijezda, ruže iz mašta.
I da nam začepe usta, i da nam zaklope oči
ruže pijane, ruže očajne, ružini vrti
Sa cjelovom koji golica te se nečujno toči
kao dolazak kratke i prividne smrti.
Da panu kao pehar iz magla priviđenja,
da panu i da zgasnu, i da nečem služe.
O gladi, o zoro i sutone cvjetni u biću što se mijenja,
berimo, kidajmo vijence! Pijmo, pijmo ruže!
Blagoslov ružama polja i cijelom ružinom rodu
što je vrebao tajne mladosti i sunčeva boga:
one nas najbržom vožnjom dovode u slobodu,
one su dar zemaljski i kovčeg zavjetnoga.
Pjesme trebaju ruža, a ruže svojih pjesama,
sve što trenutak nudi, a što najdublje pruža.
To su mlazovi himne iz luče biljnih česama,
o anđele, siđi i otpjevaj vječne litanije ruža.
Na tvoje glasove, i protiv nečisti već dotrajalih dana,
past ću ko učaran i s tobom ću hvale reći
tom rasipanju sreće i kupanju sred tamjana,
i, pred zavjetom ruža, tek jednom pobožno kleći.
Da bi nam bile uzor, umjesto žamora riječi,
što treba biti plamen i skroman; te razapeti
i otkinuti s grma da razlog nam ne priječi
sve na dar, primjer, s ružom živjeti i umrijeti.
Što više ruža! Za pjanstvo i ludilo njih,
što više ruža, i s njinim trnom i dračem.
Ja ih u kite svih, te ih u grudi skrih
da s ranom kličem i da s dragošću plačem.
Što više ruža! Njih! Što više ruža svih!
Prosveta, Kalendar, 1931.
0 comments:
Objavi komentar