Pojavila se odmah nakon rata mlada pjesnikinja s čudesnom sposobnošću izražavanja, s upravo stravičnom moći evociranja dugog i užasnog iskustva rata i ratovanja na ovoj našoj premorenoj Zemlji. Kao nekom ogromnom, sveobuhvatnom sintezom već zrelog življenja, progovorila je Vesna Parun iz svoje zgusnute boli i neke pobješnjele, užasnute pobune protiv fašističkog pokolja:
Ne Atila, ne Huni. Fašizam minotaur.
Ne kolera, ni kuga.
Lešine milijuna.
Ne Golgota,
nego Himalaja!
Ne kolera, ni kuga.
Lešine milijuna.
Ne Golgota,
nego Himalaja!
Vizionarno ali pametno, široko raspjevano, rapsodično, ali i oštro i sarkastično, gnjevno i tužno i elegično i prekipjelo od radosti i zanosa – sve to i mnogo neopisivo i neizrecivo obuhvatila je Vesna Parun u svom ogromnom pjesničkom rasponu. Mrtvi mladići i pobjednički konjanici, taoci i crveni barjaci, starci i djeca, rat i užas i "veliko pomračenje", tuge krvavih voda i rapsodije prkosnih krševa, okrutna smrt i velika pobjeda, strava i sloboda, Domovina, Republika kao završna himna jednog velikog razdoblja – sve je to zazvučalo u pjesničkoj orkestraciji Vesne Parun vanrednom izvornošću i lakoćom izražavanja, kao da joj je stih jedini način mišljenja, jedini način postojanja. Za nju bi se i morao stvoriti termin "totalna pjesnikinja". Tako nekako i sama stavlja sebi motto:
Dođoh prerano i prekasno
Da bih bila staza tišine.
Ne ostaje mi nego da pjevam.
Da vječno otvaram svoj krug
i nedovršeni svijet uznemirujem
svojom slobodom.
Da bih bila staza tišine.
Ne ostaje mi nego da pjevam.
Da vječno otvaram svoj krug
i nedovršeni svijet uznemirujem
svojom slobodom.
Čini nam se da je dotakla svojom riječi sve stvari, zadahnula, rastvorila smisao pojavama, vidjela neviđeno, dohvatila nedostiživo. Kad je čitamo čini nam se da je gledala, da je mislila, da je sanjala prije nas o svemu što smo vidjeli i sanjali diletantski površno u grubim, sumarnim kvantitetima.
Zavidno je bogatstvo kojim se Vesna Parun obraća svijetu. Nije pjesnik jednog pravca, uskog interesa, programa, doktrine, konfesije. Sada su aktualni klanovi, pa i umjetnički. Ona ne može da uđe ni u kakvu mjeru i granicu koja diktira izraz, koja sputava, koja nameće "inspiracije", koja traži vjernost nekoj bučnoj "bratiji" što ispovijeda ovaj ili onaj "avangardizam". Za nju je svaka pjesma intimna strast i katartički doživljaj, dar čovjeku, koralj vraćen moru. Zahvaćena neodoljivo, sudbinski onim "zakonom nekog ritma" o kome je nekada pjevao Nazor "što nikad umirit se neće", Vesna Parun odgovara svojim ritmovima u ovom svijetu nemirnom i burnom, stravična urlanja obogaćuje svojim mnogostrukim jekama, koje čujemo kao jecaj zatajene boli, i kao usklik radosti. Jer pjesnik je kao planina koja vraća čovjeku njegov glas iz daljine, glas obogaćen nekim dubljim smislom dalekog i nepoznatog, a poezija Vesne Parun je nesumnjivo taj glas iz nepoznatog, taj glas budućnosti koji razrješuje tajne.
Ako prestanem da pjevam nježnost,
nitko neće više znati, braćo,
tajnu kako je zasađeno drvo,
bajku kako je niknuo cvijet
usred poljana opustjelih.
Nitko neće znati više
zašto je tu i tko je izbavio
njegove oči, da budu oganj svijeta.
nitko neće više znati, braćo,
tajnu kako je zasađeno drvo,
bajku kako je niknuo cvijet
usred poljana opustjelih.
Nitko neće znati više
zašto je tu i tko je izbavio
njegove oči, da budu oganj svijeta.
Ranko Marinković
(Nevesele oči klauna, Zagreb, 1986.)
(Nevesele oči klauna, Zagreb, 1986.)
0 comments:
Objavi komentar