Kome je stalo da imaš dvadeset godina
i djetinjastu ljubav, što tepa noćnoj kiši?
Oblaci osamljeni i uvijek malo nujni
možda će donijeti zemlji za krilo tišu svakidašnjicu.
Kad upalim svjetiljku vidim: čudno je živjeti.
Ljudi prolaze zabrinuti (kao da su tu oduvijek).
I nitko ne zna zašto je nesretan onaj drugi
i kako su sve tuge slične i svi zanosi isti.
A djeca razumiju sve. Plava su srca djetinja.
Kroz čarobne šume ptičji glas ih vodi.
Ah, pričat ću im kako polagano umiru
stari parobrodi.
Vesna Parun
i djetinjastu ljubav, što tepa noćnoj kiši?
Oblaci osamljeni i uvijek malo nujni
možda će donijeti zemlji za krilo tišu svakidašnjicu.
Kad upalim svjetiljku vidim: čudno je živjeti.
Ljudi prolaze zabrinuti (kao da su tu oduvijek).
I nitko ne zna zašto je nesretan onaj drugi
i kako su sve tuge slične i svi zanosi isti.
A djeca razumiju sve. Plava su srca djetinja.
Kroz čarobne šume ptičji glas ih vodi.
Ah, pričat ću im kako polagano umiru
stari parobrodi.
Vesna Parun
Friendly sorrow
Who cares that you are twenty years old
and have childish love, that babbles to the night’s rain?
The clouds lonely and somehow always spleen
might bring to earth the comfort for quieter prose.
Once I turn the lantern on, I see: living is strange.
People pass worried (like they were always worried).
And no one knows why that other one is unhappy
and how all sorrows are similar and all ecstasies are the same.
And children, they understand everything. Blue are their hearts.
The bird’s song leads them through magic forests.
Heigh-o, I’ll talk to them about how slowly
old steamships die.
(Translated by Darko Kotevski)
0 comments:
Objavi komentar